Za potrebe istrage posjetio sam čovjeka koji je naslijedio zbirku buzdovana. Zbirka je bila impresivna, no zaključio sam da nijedan primjerak ne bi mogao ostaviti tragove kakvi su pronađeni na tijelu žrtve. Domaćin i ja ipak smo podulje mudrovali o oružju, ratu i nasilju.
— A i vi, policajci, umišljate da niste nasilnici. — on će oko ponoći, kad smo izašli na trijem — Država vam omogućuje da buzdovanite po miloj volji, zar ne?
Kako se uzme, pomislio sam, umorno slegnuvši ramenima. Bacili smo pogled preko loše osvijetljenog vrta i nedaleke rive. Nisko nad vrtom preletio je veliki galeb, naizgled posve crn. Naježio sam se, ušuškao ovratnik i krenuo obalom, jedva svjestan atraktivnosti prizora: more, u daljini otoci, u blizini litice koje se odupiru valovima. Jer kroz moje misli uporno je prolijetao crni galeb, a između njegovih preleta dizali su se buzdovani, kao izobličene ljudske glave nabijene na štapove.
I kad sam u noćnom šetaču prepoznao Kaparica, umirovljenog voditelja službe, a svog bivšeg šefa, iskreno sam mu se poveselio. Njegovo umirovljenje pratila je nemila epizoda uporabe sredstava prisile, no od tada je prošlo nekoliko godina. Javnost je zaboravila sve, čak i to prezime koje miriše po kaparima, a ja sam došao na njegovo radno mjesto.
Pozdravili smo se i nastavili skupa. Mada istrošene, Kapariceve legendarne mokasine s podebljanim potplatima diktirale su tempo.
Odmahnuo je rukom. Na to sam ja napeo jednu obrvu u namjeri da ispalim neku od naših uobičajenih šala, ali je mobitel osujetio moju namjeru. Dežurni inspektor mi javlja o tijelu u ulici Ravnice, uz zapadni zid napuštene zgrade.
Ravnice su ne dug, čak i danju slabo prometan prilaz srednjovjekovnom gradskom bedemu. Desno se protežu otvoreni prostori sa željeznom ogradom, kasnije s niskim zidom, dok su na lijevoj strani manji objekti, nijedan stambeni. Tamošnja skladišta bila su zanimljiva u Kaparicevoj mladosti: zaključana su pustošili provalnici, a nezaključana narkomani i beskućnici. Posljednjih godina, međutim, prolaznici su zgroženi jedino smradom i bakanalijama galebova na kontejnerima iza visoke, neprozirne ograde. Ima i nešto sjena, debala ili parkiranih vozila za kojima bi se mogao zakloniti netko tko se hitno mora fiksati, poljubiti ili isprazniti mjehur.
Nisam u smjeni, ali do mjesta događaja imam samo 5-7 minuta hoda uz rub plaže Kolovare pa preko jednog križanja. Spontano pitam staroga hoće li sa mnom, on sliježe ramenima i dopušta mi da izgovorim onakvo molim Vas kakvo dijete upućuje odraslom članu obitelji kad želi da se skupa igraju.
Pristaje, trznuvši ramenima prema naprijed. U doba šefovanja, nikada s nama nije razgovarao o svom privatnom životu. Zato sada ne znam što bi ga zanimalo. Šutimo. Stabla nas štite od plaže i vjetra, pločnici su uski pa hodamo pustim kolnikom. . Ako neko vozilo naiđe, čut će se iz velike daljine.
— Nemoj me pitati kako sam! — grakne Kaparic — Umirovljenik je čovjek preko kojega su prešla kola civilizacije.
Pogledam njegovo odlučno lice, na što on klimanjem glave potvrđuje da se ne šali. Osjeća se, kaže, kao pregažena smrdljiva krpa. Jedino što si još uvijek može priuštiti jest prozračivanje, ali ni to po suncu i u gužvi nego najradije ovako, u polumraku i bez svjedoka.
Ne znam jesam li mu ikad proturječio i ne usuđujem se. U policijskom poslu proturječiti znači odugovlačiti, a svaki trenutak je dragocjen. I sada me potiče na žurbu, gazeći brzo i lako, kao da ne dodiruje asfalt. S moga očišta, njegove smeđe mokasine izgledaju kao dva vodenkosa u letu nad poplavljenim predjelom.
Šutnja me pritišće, moram govoriti. Nabrajam tko je nakon njega otišao u mirovinu. Jedan kolega izrađuje biljne preparate, drugi je trener u karate klubu. Ništa od toga nije za Kaparica. On se razumije samo u hrvanje s kriminalom. Što god da kaže, bit će pametno i korisno. Zato je prava sreća što sam ga sreo, a i njemu će biti drago da bude makar i od male koristi.
Odozdol, s raskrižja Jazine, teatralno se javlja sirena Hitne pomoći. Opet pratim Kaparicevu reakciju: Neznatno grčenje vilice potvrđuje mi njegovu nesklonost tolikom kokodakanju. Skrećemo u ulicu Ravnice usporedno s bijelim vozilom. Naše, modro, već je ondje, očito prispjelo bez buke. Ujutro će se građani hvaliti da su čuli sirenu, a bit će i onih koji su čuli dvije, iako ih nije bilo.
U susret nam dolazi brkati kolega s činom samostalnog policajca. Nije pronašao znakove života, izvješćuje nas sve skupa, ali oči upire u mene, premda nije član moje ekipe. Liječnica iz Hitne pomoći želi provjeriti njegovu tvrdnju. Ja očekujem još informacija, a čovjek kaže:
— Tijelo nije u izvornom položaju, ali sve sam snimio.
— Je li bilo vozila ili osoba koje se udaljavaju? — brzo pita Kaparic i brzo grabi pred svima.
Brko odgovara da nije, otkad je on ovdje. Lijevim brkom oblikuje upitnik u svezi Kaparica. Zaustim pojasniti, no stari ne treba odvjetnika. Kaže policajcu neka se ne brine, samo će se malo prošetati izvan trake.
Moji ljudi su već razvukli bijelu vrpcu s natpisom policija. Ulica Ravnice sada postaje mjesto pronalaska tragova. S blage padine maše nam inspektor, prepoznatljiv po ekstremnoj visini od 211 cm. Točno toliko imao je najslavniji zadarski košarkaš Krešimir Ćosić pa smo svi ponosni na tu činjenicu, kao da je riječ o nekom ekipnom postignuću. Sada sam, pred uvaženim svjedokom, dodatno ponosan na rad svoga tima. Nakon što se sve obavi, rado bih čuo jednu škrtu pohvalu u kaparicevskom stilu.
Pokazujem visokome inspektoru da ću iz vozila uzeti nazuvke za obuću. Pod starim se nikad nismo obuvali na otvorenom prostoru pa očekujem znak negodovanja, no on nekako očinski dobrohotno promatra kako na tenisice namičem plavi polietilen. Nezaposleni nemaju što raditi u krugu mjesta događaja. Tek sada sam svjestan te činjenice i opet se divim Kaparicevom smislu za realno. Mene bi mašta o našem zajedničkom radu odvela u čitav krimiroman, ali ne i njega.
Zadižem vrpcu i ulazim. Tu je pločnik proširen toliko da se može parkirati nekoliko automobila. Vozači se danju otimaju za svaki pedalj, no sada je ondje samo jedan veliki crni kombi, parkiran u kutu između zgrade i zarđale željezne kapije, pa ga se mora obići da bi se vidio prostor uza zid. Osim toga i krošnja koštele zasjenjuje baš to mjesto, iako je ulična rasvjeta primjerena.
Maloljetnica je, sva u crnom. U lijevoj ruci stišće mobitel koji još uvijek baca malen krug svjetla. Šprice nigdje, ali desna ruka je do lakta umrljana crnom bojom, a limenka spreja leži nedaleko. Tehničar baš mjeri udaljenost: 1,66. Postrance, ispod prljave ruke, vidljiva je rana od metka s jedva malo krvi. Hvatam Kaparicev pogled i usnama oblikujem riječ prostrijeljena.
On mi daje znak da je razumio, odmiče se od vrpce i gleda naokolo. U dijagonali je prostor pregrađen debelim lancem u visini struka. Lijevo i desno se uzdižu zidovi od bijelo obojanog lima, dok je za lancem jasno vidljiv prvi od kontejnera za prešanje smeća. Galebova ponekad ima i noću, ali sada je sve mirno. . Smrad je postojan, samo manje intenzivan nego za dnevne žege.
Na zidu i kapiji ima više starih natpisa. Samo je jedan očito nov, boja crna, još vlažna, veliko a u krugu i ispod dvije riječi, druga nedovršena: RAZMONTIRAJTE DRŽAV.
— Čuj... — zove me Kaparic, pokazuje prema istom zidu i očito se sprema nešto reći.
— U-u-u, državu-u-u, u-u, u! — pokraj njega pjevucka brko, a lice mu poružnjuje u pretjeranom sakupljanju mišića prema vrhu nosa.
Moj stari šef sigurno ne bi izgovorio neprimjeren i beskoristan komentar. Ali ne znam je li uopće vidio onaj natpis. Ne znam ni što je htio, jer ga obara metak koji je dofijuknuo, čini mi se, s vrha kontejnera. Bacam se na tlo, možda djelimice zaklonjen onim kombijem. Kaparicu vidim samo mokasine. Pomišljam kako je šteta što nisu zaštićene nazuvcima. Dvaput se slabašno trznu i umire se.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.