Dragica Križanac | Tuzla, grad soli i tolerancije

Slijećemo na mali tuzlanski aerodrom poslije kraćeg leta Eindhoven- Tuzla. Koferi stižu brzo i već sam napolju. Ogroman parking pun automobila. Samo da mi je još naći prijevoz do Tuzle koja je udaljena petnaestak kilometara, mislim se. Nema druge opcije nego uzeti taksi ma koliko koštalo. 

Tuzla je grad u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini i glavni je grad istoimenog kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine.  Godine 1991., prije rata u BiH, grad je imao 131.000 stanovnika.  Zbog priljeva izbjeglica kao posljedica rata, broj stanovnika brzo se popeo na 160.000.  To ga čini trećim najvećim gradom u Bosni i Hercegovini, nakon Sarajeva i Banja Luke.

Grad je naseljen već 6000 godina, što ga čini jednim od najstarijih gradova u Europi.  Na obližnjem Solnom trgu 2004. godine je otvoren Muzej na otvorenom koji prikazuje povijest proizvodnje soli u Tuzli.  Tuzla se prvi put spominje 950. godine, kao područje pod ugarskom vlašću gdje je proizvodnja soli bila glavna gospodarska grana.  "Tuz" na turskom znači "sol" a postoji i istoimena provincija u Turskoj. Također, za ovo područje prije dolaska Osmanlija na Balkan koristio se naziv Salines (lat. grad solana). Da je Tuzla postojala za vrijeme Rimljana svjedoče mnoga arheološka nalazišta.

Tuzla je oslobođena od nacista 2. oktobra 1943. godine.  U komunističkoj Jugoslaviji Tuzla je postala važno industrijsko i kulturno središte, raskrsnica puteva… Na izborima 1990. Tuzla je bila jedini grad u kojem nisu pobijedili nacionalisti.  Tijekom građanskog rata u BiH više-manje se održao multietnički suživot u Tuzli.  Poslije rata grad nije bio potpuno etnički očišćen, ali je u gradu, pored većine Bošnjaka, živjelo 15% Hrvata i 10% Srba. Došla sam po pozivu organizatora jednog književnog festivala koji se tradicionalno održava u Tuzli i sve više dobija internacionalni karakter. Dobila sam šansu predstaviti svoje knjige uvečer sljedećeg dana u ‘Domu književnosti’ koji se nalazi na Solnom trgu.  U starom dijelu Tuzle pronalazim jedan fini pansion. Kad sam dobila ključ i ušla u sobu ugodno sam se iznenadila. Sve novo, udobno i praktično namješteno. Krevet i kupaonica ne zaostaju nimalo iza Hiltona. Čak imaju ovdje bolji servis, jer doručak koji naručiš u naznačeno vrijeme stiže izjutra u sobu točno u minut. Inače ovaj hotel pripada tuzlanskoj obitelji koja u prizemlju zgrade drži pekarnicu.  Prema historijskim izvorima ovo je najstarija tuzlanska pekarnica koja radi u kontinuitetu od 1860 godine. Tuzlanska stara čaršija više od sto pedeset godina miriše finom, zamamnom aromom svježe pečenog kruha obitelji Hukić. Prvi pisani trag iz 1890 godine govori da je bila u vlasništvu Mujage Hukića a nalazimo ga u Bosanskom glasniku (Bosnicher Bote) koji je izlazio u Beču. Poslije Mujage pekarnicu je preuzeo njegov sin, pa onda njegov sin,  pa onda njegov sin…i tako sve do danas. Ova pekarnica je zadržala tradicionalne metode izrade tijesta (fermentacijom i bez aditiva).  Možete onda zamisliti kakav doručak stiže svako jutro gostima ovoga hotela! Tko ipak ne želi lepinje, pite ili štrudle, može odabrati engleski ili čak veganski doručak.

Isti dan kiša me nije spriječila da prošetam i malo razgledam Tuzlu. Naime, samo stari dio, jer Tuzla je prevelika za detaljno istraživanje u dva dana koliko sam imala na raspolaganju. Nije naodmet reći da je ovaj grad čuven po odličnim klinikama i dentalnim centrima.

Počela sam sa malim muzejom na Solnom trgu, ali je bio zatvoren pa sam se onda uputila u Gradski park na kojem  centralno mjesto zauzima spomenik prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. O Tvrtkovoj moći najbolje govore čuveni zlatnici koji su kovani prilikom njegove inaguracije za kralja. Takav zlatnik je jedinstven u europskoj numizmatici jer je bio najveći zlatnik ikad kovan u Europi. Bio je promjera tri centimetra, debljine jednog milimetra, težak 14 grama i napravljen od čistog 24-karatnog zlata. Zlatnik je važan i zbog obilježja bosanske državnosti, jer s jedne strane ima ona bosanska obilježja koja su bila historijska srednjovjekovna državna obilježja. To su grb i zastava s ljiljanima. Na jednoj strani zlatnika je bosanski grb sa šest ljiljana , a okolo također ljiljani. Dugoročno gledano, ulaskom Osmanlija u Bosnu 1463. g bio je početak gašenja bosanska državnosti i nacionalnosti. Trajanje vlasti Bosanskog sandžaka završava se 1878. kada je Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu. Izlazeći iz Gradskog parka prošla sam kraj Crkve Uspenja Presvete Bogorodice. Ta predivna  monumentalna zgrada pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi a izgrađena je 1926 godine. Ova crkva je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2007 godine. Nacionalni spomenik sačinjavaju sama crkva, zbirka od 21 ikone, Kristov grob, veliko raspeće i dva trona.

Šetajući dalje stigla sam na Panonska jezera, zapravo slano umjetno jezero gdje se ljeti rashlađuje lokalno stanovništvo, dijaspora i tisuće turista iz cijelog svijeta. Kompleks Panonskih jezera čine tri jezera različite veličine i dubine, te slani slapovi. U sklopu Panonskih jezera nalazi se i sojeničko neolitsko naselje, sportski tereni kao i mnogi drugi ugostiteljski, kulturni i zabavni sadržaji. Kompleksom upravlja javno komunalno poduzeće Pannonika d.o.o Tuzla koje ima 150 djelatnika. Panonska jezera predstavljaju jedinstvene primjere slanih jezera u Europi, te imaju ljekovita svojstva zahvaljujući sadržaju soli i drugih minerala. Voda u jezerima neprestano kruži, i pročišćava se pješčanim filterima.  Ova turistička i zdravstvena meka je vrlo posjećena. Od izgradnje 2003. godine do sada kompleks je posjetilo preko 5 milijuna gostiju a prosječna dnevna posjeta je oko 8000 osoba u ljetnim mjesecima. Tu je i Muzej soli Pannonika koji je otvoren 2012. a geološka postavka ukazuje na kontinuitet življenja na prostoru današnje Tuzle od doba neolita.

Zatim sam se vratila nešto prije mraka na večeru. Izabrala sam Restoran ‘Čaršijska Česma’ koji je  uređen je u bosanskom tradicionalnom stilu. Jedinstveni ambijent, sa starinskim jelima koja poznajem jer ih je u mom djetinjstvu pripravljala moja mama. Pored velikog izbora kuhanih jela ipak sam se odlučila za čevape u lepinji sa kajmakom. Jer, kakav bi to bio posjet Bosni a da ne  pojedem čevape! Popila sam i pravu tursku kavu serviranu na bakrenoj tacni sa džezvicom i finđanom.

Inače restoran je dobio ime po historijskom objektu Čaršijska česma, koji se nalazi u centru Tuzle a izgrađena je 1888 godine. Ona je jedan od simbola Tuzle i građevina koju uz slane bunare najčešće vidimo na gradskim razglednicama i internet portalima. Međutim , ona se urušila zbog slijeganja tla u gradu. Zahvaljujući vodećim entuzijastima u kulturi i vlasti, ona je krajem osamdesetih obnovljena i postavljena na isto mjesto gdje je i bila. 

Zatim sam posjetila Hrvatski kulturni centar Sveti Franjo. Tu bijelu zgradu , moderne arhitekture ne možete promašiti jer ima visoki moderni toranj sa križem. Projekat je 2009 izradio arhitekt Jure Pranjić i njegova kći Ana Bosankić. Novac je zajedničkim snagama donirala država BiH i Hrvatska. Kako je bilo vrijeme večernje mise, sjela sam u zadnji red iza vjernika i bez žurbe se divila neobično modernom interijeru crkve. 

Sutradan sam poslije doručka odlučila posjetiti frizera. Naime morala sam se malo ‘uljuditi’ za večerašnju promociju knjige. Potražila sam savjet od vlasnice hotela, lijepe i ljubazne gospođe Hukić. Po njenoj preporuci otišla sam u obližnji salon , kod  Lejle.  Iako nisam imala dogovor vlasnica salona je razumjela situaciju i primila me. To može samo još u Bosni, pomislila sam.

Kako mi je ostalo cijelo poslijepodne polako sam šetala Korzom , koje je srce starog dijela Tuzle, ulicom punom prodavnica, ašćinica, starih građevina, suvenirnica, restorana, kafića. Pisac Meša Selimović, Derviš Sušić, Jasmin Imamović (koji je i gradonačelnik ) te slikar Ismet Mujezinović su najpoznatiji Tuzlaci. Kipovi Meše i Ismeta stoje već godinama u strogom centru grada kao čuvari kulture i baštine ovoga podneblja. Gledaju jedan u drugoga za vijeke vjekova, ‘razgovaraju’ i ‘trpe’ mnogobrojne posjetitelje koji se slikaju sa njima.

Nastavila sam šetnju do Trga Slobode. Ovdje je krasan vodoskok i replika izvorne zgrade podignute 1900. povodom najavljenog dolaska austrougarskog predstolonasljednika Franca Ferdinanda, u kojoj je trebao odsjesti. Zgrada u baroknom stilu bila je iste sudbine kao Čaršijska česma te je počela tonuti , te su je vlasti 1983 srušile da bi 2008. iznikla ova replika.

Navečer, dok sam čekala svoju  publiku u Domu književnosti razgledala sam stalnu izložbu u toj istoj sali. Sva je u znaku povijesti Tuzle kao i Bosne i Hercegovine, sa puno zanimljivih fotografija važnih osoba od  kulturnog značaja a svakako je akcent na Meši Selimoviću, velikom piscu čije se djelo mjeri sa Andrićevim.  

Gdje god sam se kretala susretala sam otvorene i tolerantne ljude, koji su opušteni i gostoljubivi.

To je grad gdje se ljudi ne ocjenjuju na temelju religije i odbijaju se takve rasprave. To sam osjetila i navečer poslije Promocije kad se naše šareno društvo uputilo u obližnju kavanu ‘Kapija’ gdje smo razmijenili poklone i knjige te nazdravili za neki nov susret. 

Za mene je zapravo ovo glavni grad Bosne. Ma šta grad! Gradina, u koji ću se sigurno vratiti.