Kolumne

subota, 12. studenoga 2022.

Pramcem u sumrak


"Dražim sebe pakosnom utjehom, koja ne služi ničemu, da pametan čovjek i ne može zbiljski postati ništa, nego da samo glupan postaje nešto." Dostojevski - Zapisi iz mrtvog doma
 
Piše: Jelena Miškić

Godinu prije tog strašnog rata stajali smo kao počasna delegacija ispod stabla višnje u dvorištu stare kuće Melanija, Danilo, starci i čupava kržljavica i čekali kakav će dogovor pasti oko prezrelih plodova. Oko nas su vižle najprije znatiželjno njuškale, zatim odvažno krenule čeprkat po Melanijim ljiljanima, dok ih nije papučom potjerala u kut i onako šepajući konzilijarno prekinula šutnju i rekla:" U škrinji nema mjesta ni za pola! A treba i drugo stavljat'!“

Svi su zadovoljno kimnuli glavom, majka je rekla nek se iskala koliko treba za dvadesetak litara soka, a ostalo nek pozobaju vrapci, djeca i slučajni prolaznici.

Melanija je pogledala u Danila i rekla: "Prezrela je, to nije dobro."

Danilo je povukao dugačak dim do kraja filtera, i tiho rekao: "Da... Nešto neće bit dobro!"

Te godine je sva ljetina značajno rodila i donijela neviđeno blagostanje. Stare babe su govorile kako poslije takve godine stiže bolest, nepohoda ili kakva druga pošast.

Stigao je rat i više nismo brali višnje.

Kada smo se vratili u voljeni Vukovar, zatekli smo staru višnju na onom istom mjestu na kojem smo ju ostavili. Na onom istom mjestu kojeg smo samo fizički napustili kao neke ljušture svojih postojanja, ali duše nikada. Stajala je poput aveti, rascijepljena od granata sva sluzava od smole i pokušaja samozacjeljenja. Ali stajala je.

Od tada sam se svake godine svađala sa starim ocem koji ju je htio posjeći i posaditi nekakvo drugo drvo, nek to ne čini. Molila ga da me posluša kao vlastitu kći i nek udovolji mojoj molbi. Više naravno nije davala plodove kakve je davala godinama prije i to je bio jedini očev argument da povuče onu sajlu za motornu pilu.

Satima bi se oko toga raspravljali i on bi redovito odustajao zbog mog sentimenta.

Jedan dan sam dolazila kući i već s početka ulice u vidokrugu mi je falilo nešto. Višnje u starom dvorištu više nije bilo. Bijesno sam parkirala auto na bajeru, ali oca nije bilo kod kuće. Otišao je na pecanje.

Čekala sam ga cijeli dan, hodala bijesno po dvotištu vamo-tamo i smišljala salve riječi kojima ću izraziti svoj užas. Kada je došao ja sam zanijemila. Dugo smo šutjeli. Šutjeli smo cijelu vječnost. Čistio je ribu na dvorištu još satima do kasno u noć dok sam ja sjedila u sjenici. I nismo prozborili niti riječi. Dugo nismo o tom događaju progovorili, sve do neki dan u svoj simbolici stvarnih događaja, ljudi, neljudi i okolnosti. Rekao mi je - sad je vrijeme za razgovor o drvetu. Šutjela sam, jer silno poštujem oca i bolilo me. Rekao je: "Treba znati kada je kraj." Šutjela sam.

Zagrlio me čvrsto i dodao onako muški, pravo, odlučno: "A kad režeš, režeš do panja."

Odmaknuo me od sebe, a u njegovim smaragdnim očima bila je samo odlučnost. Nepokolebljivost.

Onda je uzdahnuo i pitao: "Koliko para trebaš?" Ja sam ispalila: "Pola milje." Onda je Đuka rekao: "De majke ti, sad se opet takav mator moram penjat na kat, al' ga i ti zajebavaš, nisam bio na bankomatu!“

Al moja je morala bit zadnja:" Kakav si ti to penzioner kad nemaš pola milje!“

I to je priča o drvetu.

O korijenima. Ne novcu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.