Pospremila sam u ladicu bilježnice, notese, fotografije i pomoćni materijal, koji je pokrivao moju godišnju produkciju za 2022. godinu. Znam da do kraja godine ima još dva mjeseca, te da moram ispuniti stanovitu kvotu, koju moji pratitelji s pravom očekuju. Međutim, završila sam roman i zbirku pjesama, te u "slobodnom padu" odradila oko 250 tema, na dva profila, vrlo raznorodnoga sadržaja. Sada sama sebi udjeljujem slobodno, idem na izlet, poduzimam male popravke na vlastitoj i barnagorskoj fasadi, prevrćući usput neku pređu u kojoj su zaostali mali čvorovi, nešto nalik zakukuljenim emocijama, još nepotrošenima i neispisanima.
Nisam posve sigurna da to želim: otvarati novo poglavlje, vrtjeti se u krugu, tragati za poticajima i "potkožnim senzacijama" i pretakati to u riječi. Otvaranje je složeno, pretpostavlja da čovjek ima novih ideja, da mu je srce mirno, um alertan, unutrašnje rezerve ispunjene, dubina providna a visina dohvatna, dobro odmjerena. I naravno, uvijek treba postojati pretpostavljeni Netko, radi koga se primamo svojih oruđa i uspomena, hvatajući rečenicu kao tigra za rep, svjesni svake opasnosti. Bezvoljnost je najgora. Ona otkriva da ne vidim sebe dobro, ili se ne vidim u dobru. Alarmira me na zaštitne geste i mehanizme, ponekad i na radikalne odluke.
Moja je godina razapeta između oduševljenja prve polovine i razočaranja proteklog tromjesečja. Kao seriozna autorica, ne smijem dopustiti da tekstovi nose taj pečalni pečat, već trebam potvrditi pisanje kao spasilačku misiju, kako sam ga oduvijek doživljavala. Također ne želim biti naporna, na način kako je meni naporna većina ljudi, koji od buhe naprave slona, a od banalija nekakav " autentični životni sadržaj". Da mi se dočepati pravoga, zdravoga humora, ne znam što bih dala! I da mogu zaboraviti kako sam doživljela prezir prema osjećajima, tu najnižu vibraciju između dva bića koja postoje na istom prostoru! Ne znam, možda previše razmišljam i ne slijedim savjet E. D. koji sam nekada smatrala dragocijenim: "Srce je glavni grad Uma".
Sigurno je da se dižu nova sunca na obzoru, sigurno da život ide dalje, skupa sa svojim čudesima. Trebalo bi ustati dovoljno rano, da ništa od toga ne propustimo. Ili pak, ostati budan cijelu noć, kao u priči o mudrima i ludim djevicama, hraneći svoje svjetlo na prozoru.
U smislu onoga: "Ako jednoga dana neki Putnik...". A pametni znaju kako to dalje ide, u Novom poglavlju.
18. listopada 2022.
F. G.
Fotografije: Arhiva, album Tempi passati
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.