Boris Sertić | Robert Walsner: Šetnja (Bodoni/Fraktura , 2022.)

Kako se naša civilizacija mijenja pod pritiskom svih onih, sve manje privlačnijih grdosija globalizacije, digitalizacije, individualizacije, tako se sve više čini da čovjek postaje naizgled nešto čega bi se naše prabake nasmrt prepale i vjerojatno proglasile inkvizicijsku sumnju da se radi o jednoj vrsti nečastivog djelovanja. Poznato je naime da mnoge navike, ali i sveopći ritam današnjeg čovjeka (primarno zapadnog civilizacijskog područja) i po svom modus operandi i po svom raison d'etre podrazumijeva izraženu brzinu (primjerice u čuvenom prijenosu podataka), izričitu funkcionalnost kao određenu ukupnost trojedinog suvremenog božanstva ekonomičnosti, efikasnosti i efektivnosti te što je moguće nižu razinu formalnosti i protokola. Sve to donekle je ogolilo čovjeka od njegovih karakteristika koje su ga samo prije nekoliko desetljeća krasile. Walserovo djelo govori o čovjeku kakav je bio prije jedva stotinu godina pripovijedajući o načinu na koji šeta. Istodobno naglašava jedan cijeli ljudski habitus koji se, čini se izgubio kroz silne godine.

Walser je u potpunosti otvoreni pisac. Švicarac koji je (kako ovo izdanje hvalevrijedno iscrpno opisuje) imao zanimljiv životni put pišući knjige, a konkretno radeći samo povremeno. Svoj život je praktički „pauzirao“ pilgrimističkim, dugačkim šetnjama. Stoga i ne čudi kako je mogao vrhunski tekstualno upriličiti jednu takvu svoju šetnju. Za života nije napisao mnogo. Opus mu se sastoji od nekoliko romana i manjih tekstova iako vrlo zanimljivih i po mnogočemu tipično modernističkih.

Prvenstveno je potrebno naglasiti ironiju kako je jednu ugodnu, mirnu, popodnevnu, opuštenu Šetnju napisao tijekom Velikog rata. Cinično bi se moglo zaključiti kako je ondašnji čovjek šetao opuštenije tijekom svjetskog rata nego čovjek današnjice. Važno je naglasiti da se u romanu zaista, odista i doista (da ne bi bilo zabune ili krivih pretpostavki) radi o šetnji što na neki način već djelomično navješćuje modernistički roman. Njegova Šetnja je defabularizirana i u prosto Bloomovskom jednodnevlju odigrava se igra asocijacija i ambijenata. Rijetki dijalozi koji se pojavljuju su izrazito formalni i radikalno pristojni. Misli su konstantne i razbacane na čitavu okolinu, od trgovinskih natpisa, automobila u prometu, starih poznanstava do građevina i ispovijesti osobnih stanja. Šetač, koji u tekstu ne skriva da je autor, naprosto izlazi u šetnju koja završava na kraju dana.

Po svemu sudeći ne zbiva se ništa kolosalno, nema velikog obrata, nema iznenađenja, nema zapletno-raspletnog vrhunca. Ne. Samo šetnja! Zašto je onda takav modernistički uradak vrijedan? To je, ne samo iznimno oblikovano djelo književne epohe, već predstavlja pravi manifest za šetnje. Walser nam danas govori više nego što je govorio tih ratnih godina Europi i svijetu. Onda su se djelu divili zbog pjesničkog zapažanja i ambijentalnosti. Danas (više od stotinu godina poslije) Walserovo djelo nalaže čitatelju da ode u šetnju, ali mu također govori i kakva šetnja treba biti. U civilizaciji asfaltnih parkirališta i stokatnih, dvjestokatnih dizala jedan čovjek sa šeširom, u proljetnom odjelu poziva Zapad na šetnju. Pod tim ne podrazumijeva majmunizirano pomicanje od točke A (radnog mjesta ili auta) do točke B (benzinske crpke ili teretane) već čitavi meditativni postupak.

Šetnja, kazuje Walser čovjekovo je bježanje od svakodnevnosti i njegovo poimanje okoline kako bi se mogao u njoj prirodnije osjećati. Šetnja treba biti polagana, niti brza niti nekakva jurnjava. Najkvalitetnija je kada se osvrnemo i doživimo primarnu okolinu koja nas svakodnevno okružuje, a koje čovjek toliko puta nije uopće svjestan.

Prostor oko sebe nije samo dovoljno percipirati već i uvidjeti njegov ambijent. U razgovorima treba biti pristojan i otvoren. Obavljati eventualno manje obaveze, a izbjegavati velike zadatke i odrađivanje poslova. Poruka Šetnje u današnjem kontekstu vrlo jednostavno dokazuje kako često čovjeku nije potrebna egzotična knjiga metasvijesti za samopomoć, niti raznorazni istočnjački planinski napjevi, niti mirisno štapičje. Ponekad je samo potrebna dobra šetnja do sumraka. Izađite van, sjednite na klupu u parku, otkrijte novu ulicu, primijetite neko drvo i divite se njegovoj starosti, razmišljajte o tome kako je netko prije vas šetao isto tako prije stotinu godina. Na koncu, teško da ćete svoje probleme moći uvijek rješavati u vlastitoj sobi, u „sobi sablasti“ kako ju naziva Walser.

Također ne pretjerujte u šetnjama. Robert Walser nakon što je proveo dugi niz godina u psihijatrijskoj ustanovi preminuo je tijekom jedne šetnje.