Ankica Kale | Bepina

Zvala se Josipa pa je bilo prirodno i praktično što su je izrana prozvali Bepa. Još kad se na televiziji počela prikazivati serija Naše malo misto momentalno je unaprijeđena u Bepinu. „Nije bila osobito lijepa“ moglo se odnositi kako na Luiđevu, tako i na Bepinu iz našeg 3a razreda ugledne gimnazije na koju smo bili i ostali jako ponosni i nema šanse da se, u bilo kakvu razgovoru koji je dotiče, ne pohvalimo kako smo bili njeni učenici. Ono što je, osim imena, povezivalo te dvije Bepine nije bila samo njihova ružnjikavost (premda je u toj usporedbi Bepina iz našeg razreda stajala znatno lošije od Luiđeve), već i prostodušnost koja se višeput miješala s naivnošću, a nekad, bome, i s glupošću. Tako se činilo na početku ove priče.   

Prvo polugodište prvog razreda gimnazije proteklo je u prilagodbi na profesore i međusobnom upoznavanju onih koji su došli iz različitih škola i nisu se poznavali, što je bilo donekle neobično jer se u malom gradu, kakav je bio ovaj u kojem sam se rodila, svi poznaju „od malih nogu“. Kako u mladenačkoj dobi sve brza i žuri, tako su se u razredu uskoro stvorili manji ili veći klanovi i nije bilo onoga tko nije pronašao bar neku osobu od koje može posuditi bilježnicu, dobiti griz marende, s kojom može podijeliti sitna zapažanja, dosjetke ili kakvu bezopasnu tajnu. Samo bezopasnu, i najčešće bezazlenu, jer za povjeravanje ozbiljnih tajni treba vremena. Kao što svaka rijeka treba vremena dok izdubi korito, tako se  pravo prijateljstvo i prave tajne polažu samo u duboko korito da ih već prva prava bujica ne izbaci na obalu gdje ostaju razgoljene i svima vidljive. 

U svakoj klupi je sjedilo po dvoje učenika, jedino je  Bepina  izrazila želju da sjedi sama.

Sve je teklo uobičajeno dok se nije dogodila krađa sata. Naravno, ručnog, a pokradena je bila Bepina. Na satu razredne nastave, sva u suzama i jecajući, cijelom razredu je ispripovjedila kako je prije odlaska na tjelesni odgoj svoj zlatni sat ostavila u školskoj torbi, a nakon što se vratila u  razred, sata nije bilo. Bio je to kao udarac u trbuh. U tim „nježnim“ godinama i prije vremena kada su sitna ili krupnija „mažnjavanja“ postala uobičajena stvar, vijest o krađi u našoj maloj sredini sve je uzdrmala. Zavladali su nelagoda i strah. Potajno smo se počeli okretati oko sebe. U našem razredu je lopov. Tko je među nama taj ili ta? Osjećali smo se loše i postiđeno.

 Dani su prolazili, a Bepina je i dalje cmoljila za svojim zlatnim satom (a stvarno je cmoljila neprestance držeći u ruci maramicu kojom se brisala i useknjivala bučno i bez sustezanja, unoseći se u lice sugovorniku), pa ju je razrednica odvela kod pedagoga na razgovor. U to vrijeme škole nisu imale psihologe i sve slične probleme rješavao je „drug pedagog“. Sjećam se kako je cijeli razred strepeći čekao njen povratak. Još jednom smo se, spuštenih glava, potajno ogledavali oko sebe.

U razred su se vratile zajedno. Razrednica je stala za katedru i rekla da je problem riješen i da možemo biti mirni jer da među nama nema lopova. „Sve je u redu i možemo nastaviti tamo gdje smo prošlog puta stali“, dodala je strogim glasom i počela s predavanjem. Nije bilo vremena za ikakva pitanja. Pogledavali smo se s nepritajenim veseljem. Među nama nema lopova. Čuo se i pokoji uzdah olakšanja.

Dotle je Bepina već sjela u praznu prvu klupu u koju je, osim što je tako željela, stavljena jer je nosila naočale veće dioptrije. Inače su te njene oči, škiljave i ispranosmeđe boje, kroz naočale djelovale lagano izbuljeno. Imala je prorijeđenu smeđu kosicu šišanu do uha, nos lagano kvrgav i postavljen malo u stranu, a usta tanka i stegnuta kao u nekoj neprolaznoj srdžbi. I prije se držala ozbiljno i koncentrirano, a sad je djelovala posebno napeto, točnije, ljutito. Oni koji su sjedili bliže pokušavali su vidjeti ima li na ruci sat, ali koliko god da su istezali vratove, nisu uspjeli ništa vidjeti. Poslije smo zaključili kako zapravo nikad nitko nije ni vidio da ona nosi ikakav sat. Osobito ne zlatni jer nitko od nas nije imao zlatni sat i, posebno na te okolnosti, takvo što ne bi moglo ostati  nezamijećeno.

Od toga događaja Bepina je postala osoba koja se mogla svrstati u rubriku „Budi oprezan“. I dok je i zbog svoje pojave kod nas djevojaka izazivala blago sažaljenje, momci su svoju očitu odbojnost prikrivali lažnom ljubaznošću. Međutim se ta lažna ljubaznost, a bili smo već u trećem razredu, u jednom slučaju pokazala kobnom jer je posijala sjeme koje u pubertetskim danima i inače raste bez puno zalijevanja. I bez pameti, rekla bi moja pokojna baba. Budući da pamet nije lako izmjeriti, teško mi je procijeniti koliko ju je bilo kod naše Bepine. Bila je vrlo dobra učenica i kad je znala odgovor na postavljeno pitanje, dva prsta su joj uvijek bila u zraku i nije ih spuštala dok je profesor na kraju ne bi prozvao, a ona izrecitirala odgovor. Ono što joj se tada dogodilo, ljubav, koja je niknula iz ljubaznosti jednog, poslije će se pokazati poznatog odvjetnika, a već tada, u gimnazijskim danima, pristala i svima draga momka, buknula je do naslućenih razina. 

E, u tom je razdoblju možda malo podsjećala na Luiđevu Bepinu. Bila je toliko očarana tim momkom da mu je ljubav iskazivala na sve moguće načine. Jedan od prvih bio je što mu je usrdno ponudila griz od svog sendviča koji je i prije svakodnevno donosila u školu i za vrijeme velikog odmora dugo prežvakavala. Promjena je bila što se nitko ne sjeća da je ikad napravila išta slično. Naravno da joj se taj, zvat ću ga Ivan, bez kolebanja ljubazno zahvalio. Opravdao se želučanim tegobama, na što je ona najprije suosjećajno zavrtjela glavom, a potom se dala u potragu za lijekom. Pa mu je donosila svakojake biljne pripravke za koje samo ona zna kako je do njih dolazila. Ali, ovo je bio tek početak. 

Budući da je Ivan išao u 3c razred koji je bio drugi razred do našeg, Bepina je na znak zvona za veliki odmor hitala u njegovu smjeru. Ispočetka bi ga zatjecala u hodniku i s njim započinjala razgovor, a kad Ivan, želeći je izbjeći, ne bi izlazio iz svoje klupe, ona bi dolazila do njega. Naravno da je bilo podrugljivih pogleda, a bilo je i manje ili više umjesnih komentara. Usto joj je Denis, koji je bio ceremonijalmajstor svih spački u školi, u povjerenju napričao kako je Ivan u nju ludo zaljubljen, ali ne zna kako će joj izjaviti ljubav. To se tada tako radilo; trebalo je izjaviti ljubav, a Ivan je, kao, bio stidljiv i nije znao kako to izvesti.

Bepina je od tog trena bila sva ushićena. Nije više bila namrgođena, a često je se moglo vidjeti i nasmiješenu. Ako se tako mogu nazvati nervozni trzaji usnama koji je, doduše, nisu proljepšavali. Dapače su isticali lagano zbrčkan raspored njenih zubi, ali je sveukupni dojam ipak bio malo bolji.

No, kako sve ono što se ponavlja počne biti manje zanimljivo, tako je i Bepinina zaluđenost Ivanom privlačila sve manje naše pozornosti. I nadalje je bilo podsmijeha i komentara, ali su se oni gubili u događajima kroz koja smo, svaki za sebe, prolazili to burno i uzbudljivo razdoblje života. Razred je bio kao uskomešana košnica u kojoj se nije moglo obraćati pozornost na zuj samo jedne pčele. 

Sve do maturalnog putovanja.

Bivša država je u ono vrijeme bila znatno veća od ove današnje i politika je nalagala upoznavanje susjednih republika. Nije bilo maturalnih putovanja u inozemstvo, a ako ih je i bilo, ja za njih nikad nisam čula. Reći ću samo da smo bili u jednoj susjednoj republici, u njenu glavnom gradu. Bilo nam je lijepo jer smo, premda pod budnim okom profesora koji su nas pratili, bili na neutralnom terenu i daleko od škole i svega što uz nju ide. „Adio gimnazijo“. „Madmazel, vu le vu kuše avek mua“, stidljivo su, prolazeći ulicama, djevojkama toga grada dobacivali naši momci koji su pohađali nastavu francuskog jezika. Ja sam „englezica“, ne znam francuski  pa ovo pišem onako kako se izgovara. Bilo je sličnih upadica, zbijanja šala i pjesme, ali sve zatomljeno i u puno manjoj mjeri nego danas. Jedino u čemu se nismo sustezali bilo je pušenje. Sjećam se kako sam i ja tamo probala svoju prvu cigaretu nakon koje sama se gušila od kašlja. Bilo je to vrijeme kad pušenje nije bilo proskribirano, da ne kažem kako su javno pušili skoro svi naši profesori.

Druge večeri boravka u glavnom gradu te susjedne nam republike, Denis nam je dao znak da se okupimo u vrtu restauracije u kojoj smo upravo bili na večeri. Morali smo otići u dio vrta zaklonjen gustim raslinjem, biti tihi i čekati. Znali smo da sprema neku spačku, ali nismo ni slutili kakvu. Još i danas, nakon toliko godina, stidim se što sam na to pristala. Sigurna sam kako se slično osjećaju i ostali. Bar tako mislim.

Dakle, nakon što smo se posakrivali u gustišu parka, na kamene skaline koje su, izranjajući iz njega vodile u podnožje brežuljka, pojavila se Bepina. Nakon što se kratko osvrnula oko sebe, pažljivo je namjestila suknju s volanima i sjela na kameni zidić koji prati skaline. Pritajena daha čekali smo što će se dogoditi. Bepina se nastavila ogledavati oko sebe i kako je vrijeme odmicalo, činila se sve nervoznijom. Onda su se začuli koraci, a malo zatim smo pod svjetlom ulične rasvjete mogli raspoznati figure Denisa i Ivana. Došavši do Bepine, obojica su se, kao, ugodno iznenadili što je vide na tom mjestu, a Denis je, uz ispriku da mora obaviti nešto neodgodivo, brzo šmugnuo u smjeru u kojem smo se mi već nalazili. Prije odlaska je, obraćajući se Ivanu, rekao kako mu Bepina ima nešto važno reći. Uskoro smo postali publika predstave u  Denisovoj režiji. 

Puno godina kasnije saznali smo kako je nakon gimnazije stvarno završio režiju i snimio nekoliko filmova od kojih nijedan nije bio osobito uspio. Nakon toga je prešao u političke vode. Koliko znam, još uvijek je na nekoj funkciji, što može značiti kako mu dobro ide. Živi u drugoj bivšoj republici, s kojom nakon razlaza nismo ostali u najboljim odnosima pa rijetko dolazi u naš grad, tako da ga vidim samo na slikama iz njihovih novina.

Nakon Denisova odlaska Ivan se počeo nervozno vrpoljiti i kad se već činilo kako će pod nekom izlikom šmugnuti s bojnog polja, u akciju je stupila Bepina. Ustavši sa zidića, prišla je Ivanu i odlučno započela: 

„Neka ti ne bude neugodno. Znam da me voliš, ali mi to nemaš snage reći. Rekao mi je Denis. Još mi je rekao kako to i svi drugi vide i znaju. A ja sam, budala, patila jer nisam znala što osjećaš prema meni. Bojala sam se da mi ne uzvraćaš osjećaje. Ali… sada sam sretna. Ne mogu ti ni izreći koliko te volim. Stalno mislim na tebe, sanjam te….“ zaneseno je nastavljala Bepina  sve u jednom dahu.

Ivan je počeo uzmicati, ali ga je Bepina pratila do drugog kraja zidića. Dalje nije mogao pa je, podignuvši ruke kao da se brani, uzviknuo:

„Stani, Bepina, molim te, stani!“

Bepina se, začudo, ipak zaustavila. I iz one udaljenosti vidjeli smo kako ga zaneseno gleda. Bila je sva zajapurena. Činilo se kao da će ga progutati.

„Denis ti je… to sve rekao i… još te je poslao da nas ovdje čekaš? Mene je nagovorio na ovu šetnju. A sad je otišao jer… kao… žuri mu se. Pa… zar ne shvaćaš da je on namjestio ovaj susret?“

„Nema veze ako je namjestio, kako ti kažeš…  ovaj susret. Je, rekao mi je da te ovdje pričekam. Rekao mi je da me ti voliš, ali si stidljiv da mi to sam kažeš pa ti je htio olakšati da… ovako… na samu, da budemo na samu pa da mi to kažeš. I da ja kažem tebi… “

Ivan je šutio lagano spuštene glave. Sigurno je napregnuto smišljao što napraviti.

„I da ja tebi kažem da te volim. Puno te volim“, nastavila je ona gorljivo.

Kad se ponovo počela približavati Ivanu i već raširila ruke kao da će ga zagrliti,  Ivan će: 

„Molim te, molim te, Bepi“ izgovorio je ovo nježnim, vapijućim  glasom, „molim te, oprosti ako sam… oko ovoga… ja nešto pogriješio“. 

Osjetilo se kako se muči tražeći riječi kojima će ublažiti udarac što joj ga mora zadati. 

„Ti znaš koliko te cijenim… ti si pametna cura, puno pametnija od mnogih koje znam. I vrijedna si, dodra… ma ti si stvarno… stvarno nema ničega što bih ti zamjerio… “

„Ljubav, Ivane, važna je ljubav. Ja tebe volim, svim srcem te volim…“  Bepina će i dalje vatreno.

„Oprosti, Bepi, ali… ja se oko toga još ne mogu… kako da kažem… još se ne mogu odrediti. Ja te ne želim povrijediti, ali ti ne želim ni davati lažne nade. Ali… ako… jednog dana… ako ja za tebe budem osjećao to što ti osjećaš, što kažeš da osjećaš prema meni… ja ću ti to reći…“ 

Bepina se sigurno spremala nastaviti s uvjeravanjem kad je Denis, koji se skrio u grmu do nas, prasnuo u smijeh koji se kao požar proširio među cijelom našom skupinom. Još i sada čujem taj smijeh i još i sada se stidim. Čini mi se kako je poslije bilo slično i s ostalima. Slutim kako se i nakon toliko godina, pri svakom susretu, osobito kad se prisjetimo našeg maturalca, i ne spomenuvši Bepinu, sjetimo nje. Nje tadašnje. Sa  žaljenjem što smo pristali sudjelovati u poniženju koje joj je Denis priredio.

Međutim  se uskoro pokazalo da je Bepi (kako smo je, želeći ublažiti kolektivni osjećaj krivnje, otada počeli zvati) jača nego što smo mislili. Čim se malo pribrala, postala je ona od prije. Prije propale ljubavne afere. Preko velikog odmora više nije odlazila u Ivanov razred, a sendviče, činilo se još veće, jela je i dalje sama, u svojoj prvoj klupi, polako i temeljito ih žvačući.

U četvrtom razredu se u vezi nje opet dogodilo nešto što nas je sve zbunilo. Bepina je, poslije ćemo saznati da je već tada bila član partije, partijskoj organizaciji gimnazije prijavila kolegicu koja je na školskoj klupi prelistavala Glas Koncila. Časopis koji je po stavu tadašnje vlasti bio subverzivno i opasno štivo. Kada se, kako to uvijek bila, nekim kanalima ipak doznalo što je napravila, naše suosjećanje prema njoj potpuno je splasnulo. Opet smo je zvali Bepina, i to samo onda kad smo baš morali. Za svoj prijavak kolegice koja čita Glas Koncila Bepina je od strane partijske organizacije sigurno bila pohvaljena, što se zamjećivalo po njezinu držanju koje se kretalo između drskosti i arogancije.

Opet je prošlo puno vremena dok nismo saznali da je kolegica koja je na školskoj klupi prelistavala Glas Koncila bila doušnik Uprave državne bezbjednosti. Mlad i perspektivan kadar kalio se već u školskim klupama. Trebalo je ispipati bilo učenika. Mnogima se njeno prelistavanje Glasa Koncila već tada činilo čudnim (a mnogi su se već naučili biti oprezni) pa su se pravili da ništa ne vide. Bepina je jedina „nasjela“. Još nije imala sve informacije i nije se „izoštrila“. S vremenom je postala iskusnija, a time i opreznija i pametnija. To znam jer mi je ispričala Irena, cura koja je sa mnom sjedila u klupi. Ona i Bepina već dugo žive u istom gradu, a ja i Irena se povremeno čujemo. Tako znam kako je Bepina uz studiranje paralelno napredovala i na partijskom i političkom polju i postala vrlo važan i povjerljiv član partijskog komiteta. Toliko povjerljiv da je „uglednim“ drugovima koji su dolazili u posjet tom gradu podvodila mlade i zgodne djevojke radi zabave. Bepina koja se u ljubavnom žaru onomad onako vatreno očitovala Ivanu i time mu sigurno upropastila maturalac, a  nama usadila osjećaj krivnje i stida.

Od Irene sam saznala kako se za jednog takvog partijskog druga i udala. Ne zna se je li i njemu onako gorljivo izjavila ljubav kao tada Ivanu, tek, taj njen muž je nakon svega nekoliko godina braka iznenada umro. Sjećam se da je nešto od toga bilo u novinama. Okolnosti smrti bile su čudne, nešto se kao propitivalo, ali je sve neuobičajeno brzo završilo konstatacijom da se radilo o nesretnom slučaju. Dotični je navodno bio na krovu, tamo je nešto radio, ali se previše nagnuo i pao. Čudno, kad i svako dijete zna kako se nije dobro naginjati. Osobito ne preko ruba. Premda Irena i o tome ima svoju teoriju. Ona, naime, misli da je znao nešto što nije smio znati. A to nije dobro. Dokazalo se u bezbroj primjera. 

Bepina je i taj udes stoički podnijela. Po onoj: „što te ne uništi… „ , tako je i ona očvrsnula i nastavila ondje gdje je stala. U tijeku Domovinskog rata se primirila. Irena kaže da se i bube tako primire kad osjete opasnost. Prave se mrtve. Poslije se, malo-pomalo opet politički aktivirala u jednoj drugoj stranci u kojoj je uskoro postala i vrlo istaknuti član. Toliko dragocjen da je došla na izbornu listu na kojoj je izabrana u Sabor. Vidim je na TV-u kad prenose zasjedanje Sabora. Često se javlja  za riječ pa je imam priliku vidjeti izbliza. Kosa joj je sada ravna i plava, nos pravilan i ne nosi naočale. Sigurna sam da ima kontaktne leće, a i nešto prečesto trepće. Lijepo je odjevena, moderno i „u trendu“, dobro je našminkana i izgleda umalo privlačno. Jedino što se nije promijenilo je onaj njen nervozni osmjeh koji ne može suspregnuti. 

Ali, ima još jedna zanimljivost vezana uz nju. U Saboru je, a često ih viđam i zajedno, i ona koja je pod satom na klupi prelistavala Glas koncila. Ona koju je Bepina prijavila Upravi državne bezbjednosti. 

„Eee, Bepina, Bepina… “, čujem kako gunđa Luiđi. 

Samo… ne znam kome se ovaj put obraća. Bepini iz mog bivšeg razreda ili…  možda…  meni.