Ankica Kale | Ja vjerujem u anđele

Tko nije čuo za pjesmu Ja vjerujem u anđele? Pjeva je besmrtni Oliver i već je samo ta okolnost čini lijepom. Zato što su sve njegove pjesme lijepe i zbog načina na koji ih izvodi. Iz dna duše, iz dna srca. Pjesma je uglavnom ljubavna i govori kako je autor povjerovao u ljubav, ali tek nakon što je sreo Nju. Moj prvi susret s anđelom zbio se kroz molitvu s kojom me je uspavljivala moja majka. „Moj anđelu dragi, moj čuvaru blagi, čuvaj me dok živim da ništa ne skrivim…“ ponavljala sam, pospano zamišljajući anđela kao bucmasto djetešce s velikim bijelim krilima koje bdije nad mojom posteljom. Čuva me i pazi da ne zgriješim. Sjećam se kako sam se zagledavala u kutove sobe ne bi li ga vidjela.

S vremenom se dogodio život koji višeput nije bio ni lijep ni lagodan, tako da sam na anđela i molitvu iz djetinjstva umalo i zaboravila. Sjetila sam ga se tek nakon što sam ga uistinu srela.

Tog se tmurnog jesenjeg popodneva brod jedva dovaljao do otoka. Jugo je smalaksalo, a pritisnula tramuntana. Kiša se cijelim putem predomišljala. Malo bi škropila kao da nekom nebeskom pumpom zalijeva svoj zemaljski vrt, da bi, zaključivši kako polijeva more pa prema tome radi beskoristan posao, naglo zatvarala ventil. I sunce se cijelim putem igralo skrivača. Bacivši pritom ljutit pogled na krajolik, provirilo je između dva raščupana oblaka tek u trenutku kad se brod vezivao za rivu.

Budući da na otoku nismo mogli ostati duže od dva dana, nije bilo vremena za čekanje. Zato smo iste večeri u more bacili sve mreže i to na mjesta koja sam prethodno pomno odabrala proučivši sve važne čimbenike: godišnje doba, vjetar, morske struje, izgled morskog dna. Prije spavanja sam se, za svaki slučaj, pomolila svetom Nikoli jer je on, koliko znamo, zaštitnik pomoraca i svega što se tiče mora. Pomolila sam se za dobar ulov i još mu objasnila, jer teško da on može sve znati, a ako li i zna, teško da sve može imati na pameti, kako u gradu imam teško bolesna rođaka kojemu bih najviše prijala svježa riba. Ribe, dakako, ima i na gradskoj ribarnici, ali je to nešto drugo. I nikad se ne zna je li uistinu svježa. Željela sam je sama uloviti i donijeti mu je, a nešto oko toga sam mu i natuknula kad smo se nedavno čuli. Telefonom, jer je zbog terapije koju je primao bio u nekoj vrsti karantene i nije mogao primati posjete.

Noću je opet okrenulo na jugo. Ne mogavši zaspati osluškivala sam kako se valovi, žestoko zapljuskujući kamenu obalu, najprije silovito propinju, potom, zastavši na svega nekoliko trenutaka, bijesno šumeći vraćaju moru. Koliko sam već puta slušala tu vječnu borbu uspinjanja i padanja, tu praiskonsku igru moći i nemoći? I premda pritisnute gomilom minulih godina, iz sjećanja su počele izranjati slike iz našeg djetinjstva. Osobito one kad me je taj rođak koji je, žarko želeći postati nogometaš, i to golman, u nedostatku prikladnijeg suigrača, autoritetom starijeg nagovorio neka mu pucam na improvizirana vrata koja je namjestio na travnatoj ledini ispred naših kuća. Nije teško zamisliti snagu djevojčice od dvanaest-trinaest godina i silinu udarca loptom na gol na kojem je, sav zajapuren i zanesen u ulozi velikog braniča stajao tada goluždravi mladić. Još su mi pred očima slike kako se teatralno baca na svaku loptu i uhvativši je kotrlja po travi. Pamtim izraz njegova ozarena lica osuta mladenačkim bubuljicama i sjaja u plavim očima koje su prkoseći godinama i inim nevoljama jedine ostale iste. Nebesko plave. Sada je ponovo bio na golu, na koji je, umjesto dvanaesgodišnjakinje, pucala opaka bolest.

Jedva sam dočekala da svane. More je bilo uzburkano, ali kako mreže nisu bile bačene daleko od kopna, nije prošlo ni pola sata kad sam ih, ponovo se sjetivši svetog Nikole, počela dizati na brodić. Kako u prvoj trećini izvučene mreže nije bilo skoro ništa, molitvama sam se okrenula Bogu. Bože moj, počela sam i njemu kao i svetom Nikoli i sve ukratko objasnila. Uzalud. U mrežama je bilo svega nekoliko sitnih ribica koje ovdašnji ribari ostavljaju „za mašku“. Iščekivanje dobrog ulova pretvorilo se u razočaranje pomiješano sa srdžbom. Svi moji planovi su potonuli. Osjećala sam tugu i nemoć. I ljutnju. Još neko vrijeme sam sumnjičavo pogledavala u more ne bih li vidjela one ribe koje su iz nekog razloga zaobišle mrežu. Sve je sličilo na neku urotu.

Žalosna, pustila sam da mi brodić zapljuskaju valovi koji su se ponovo dizali. Što sad, razmišljala sam grčevito kao da samo o toj ribi ovisi oporavak mog bolesnog rođaka. Razumjet će kad mu kažem kako je ulov bio nikakav, ali…

Udubljena u misli nisam ni primijetila kad mi se približio brodić i, tek kad me je netko zazvao, spazila sam mladog muškarca koji je bio u njemu. I njegov brod je bio malen kao i moj i prvo što sam, ne prepoznavši ga, a sve ovdašnje ljude poznajem, pomislila, bilo to kako je čudno što se u tako malom brodu i po tako lošem vremenu uputio na otvoreno more. Na pučinski otok.

Dotle je mladić pozdravivši nas, upitao imamo li vode. „Naravno da imamo vode“, spremno sam odgovorila i, jer smo bili blizu obale, rukom pokazala na kuću gdje nas, čim se iskrcamo s brodića, može naći.

I došao je i to vrlo brzo. Stojeći pred kućom i, još dok je prilazio, primijetila sam kako nosi bijelu vrećicu punu nečega.

„Donio sam vam malo ribe“.

„Ne treba“, rekla sam odlučno. „ Ne trebate nam plaćati. Vode ima koliko hoćete, samo uzmite“.

Nepoznati mladić me je neko vrijeme samo gledao. Bio je visok, krhke građe, a nježno lice krasile su nebesko plave oči pune neke tuge. Jedino njih sam i zapamtila na njegovu licu.

„Uzmite“ rekao je. „Treba vam.“

Osjetila sam kako drhtim cijelim tijelom.

„Dobro“ odvratila sam „primiti ću vašu ribu, ali i ja vama imam nešto dati“. I pojurila u kuhinju gdje sam znala da imam kutiju keksa.

„Evo, zasladite se“ počela sam zgrabivši kekse i još jače se tresući i zamuckujući, ali kad sam izišla tamo više nije bilo nikoga. Ni pred kućom ni u uvali nije bilo ni onog mladića ni njegova broda.

Na stolu je stajala samo vrećica puna svakojake najizvrsnije ribe kakva se rijetko viđa na okupu.

Više se nisam mogla suzdržati. Sjevši na prvu stolicu počela sam se tresti od plača.

Vrativši se u grad, naravno da sam ribu odmah odnijela rođaku. Činio se kako joj se veseli. Umro je nakon dva mjeseca. Ne znam kako se zvao onaj koji mi je dao ribu, ali sam sigurna da je bio anđeo. Moj rođak se zvao Anđelko. Volim misliti kako su sada skupa.