Tomislav Dretar | Himna hrvatskom jeziku

Pjesan prva

Otkad se pojavilo tvoje prozirno biće,

otkad treperi ona zvijezda, otkad traje

ovaj prostor svjetla, otkad se bol

uspravila u tebi, ti ideš nag i svijetao

putenim rujnom ogrnut.

Slapovi vrijesa, slapovi rujevine, slapovi jutara,

slapovi daljina, slapovi ispražnjenih cesta

oblijevaju te, tvoju bistru kap lakoće razgaljuju

u plamenu tisuća unutarnjih glasova kroz koje govori patnja.

Koliko i kako si usamljeno ti lagano biće povijesti

tame i tvrdoće, a kako i s kolikom pjesmom ustrajavaš.

S kakvim samo transparentom prolaziš Trgom nebeskog mira,

kroz zidove plača i oglašavanja nade, kroz rovove zla,

kroz provalije mržnje, kroz kaljuže prolaziš svijetlo

dok strah cvjeta i sunčevina zrije.

Kako si sretno biće ti koje se udaljavaš,

koje prilaziš nedodiru, ti koji ulaziš u beskraj,

ti iza koga pučina ostaje bez obala i pristaništa.

O, ti lagano, ti svijetlo, ti prozirno,

ti samotno dijete! Ti bolna, ti radosna,

ti ustrajna pjesmo hrvatska ...

Pjesan druga

Sad su vrata otvorena

I ja mogu u dubinu poniknuti

I sa svitanjem i sa sumrakom

i sa svima jedno biti

Ništa mi više ne može izmaknuti

Niti onaj crni zjap nedosegnut stajati

Ovaj jezik, to je put s kojeg se više

ne može silaziti

Od prve trešnje majčinog poljupca

od prvog sunovrata u grlu

njim se gasi, njegov bubanj

ovaj ritam otkucava

Zajahao sam mu ždrebicu drhtav

na sapima njenim znojnim

vrata konačna prolazim

po tisućiti put, onamo i natrag,

davnim jezikom djedovskim projahujuć'

Gusto vino tišine u grlo slijevam

Gustim glibom pjesmu iz grla istiskujem

Hrvatsku riječ beskrajem nastanjujem

bez vokala, bez ritma, bez jauka

u gusto, i u žitko blato tami ponirem

Nož je u beskrajnim kanijmama noći

Sječivo u mesu tmine urinuto

U duboku ranu krvoliptanja

Da nikad više pod mjesecom ne bljesne

Da nikad više tamu u svjetlu ne zasiječe

Opora šljiva jezika otežava u meni

S muklinom, pučinom prilazi obali

Ova moja lađa napetih jedara

u vjetru koji puše iz tmina, iz nigdina

Koji osporava nijemošću blizinu

Boga u čovjeku koji svejedno govori

Ništa se ne sluti, dušom predmetnost gori

Vidom ne vlada svjetlost, tvrdoća oblost steže

Odnekud izranja daleki dom, nenastanjen

i prazan. Tišina eno otvara druga vrata

Otvoren dlan, jedina dubina iz koje

cvjetaju bokori ljekovitog bilja,

prislanjam na obzorje, grlim krilo ptice,

grlim plòt iskonskog debla, pokrupu zimsku

starinskog ritma koji moju pramajku jezik ovaplòti

Dok druga ruka moju ruku traži

Dok se sklapa vijenac trnja ponad čela

iz svojih modrih omama draga riječ

zaiskri, na dnu tame prisno svjetlo jekne

Visina, evo sva u mene legla u razdanje. Majka

Okovi tvrđi od čelika, davne rane jezika

rastaču se i plove diljem, obiljem i razdiljem

Slobodan planuti kao munja

Slobodan krenuti sam i odrješit

s drugim se dlanom združiti

Pjesan treća

Dugo, predugo sanjalo se

Trajala je tama ponad uma

Trunuo je um u tami

Buđenje nad ogriskom britke

zukve dogodilo se iznenadno

Gorka srma

zagorčala gorkom osladom

na negrka svikla nepca

Progovorio ušutjeli jezik

i ja čujem kako hlapi

po hlapištima u vokalu vlažan

u konsonantu mio i lažan

O slatki glase u ponoćnoj osami

O moja djetinja zabludo

Hajde da se pođe onamo

Prema mrkom zjapu,

da se niz oštricu tame duboko u ranu

hrvatsku potone. Dublje od osame,

više od omame. Tiho, tiho, tiho...

Pjesan četvrta

Ostani, ipak na čas ovdje

u ozračju oka zagledanog u dubinu

Sa sjevera, jednako kao i s juga

ćut ćeš uvjeravanja putnika

da vidješe čudesan svijet

Možeš biti siguran u istinitost iskaza

onih koji vide i znaju mnogo

I prihvati opise jednake čudu stvaranja

Unesi u um sklad kamenih masa

s portala pariških katedrala

Zapamti te vitrailles de Chartres

Tvoj duh nek' obujmi kipove s Krete

Ali, ti ne miči s tla na dnu zjenice

kad se očni kapci sklope

Duboke jeseni i požari proljetne krvi

pusti nek' te prekriju valovljem nutrine

I opet će kosmička moć biti s tobom

kao onda kad začinješ život

Ostani na čas ovdje

u ozračju oka zagledanog u dubinu

kad začinješ život

Kosmos će se otvoriti duboko dolje

u zjenici unutarnjeg vida,

a da i ne makneš s mjesta

Jer što ideš dalje i dublje

sve si svijetu dalji

Što dublje prožimaš ga

sve si više u njemu

Duboko. Prožet njime,

u njemu. Sve si više svijet.

Ostani na čas ovdje

u ozračju oka zagledanog u dubinu.

Tvoja dubina i moja dubina

Sve naše dubine za sva naša

zagledanja u nepojamno

jesutvoja staza. Kreni njome

prema svjetlu iza svoje duboke tame

Kreni u dubinu zagledanog oka

Ostavi daljinu neka cvate daleko od tebe

Daleko, ondje gdje vid unutarnji ne seže

do točke u kojoj narasta kosmos

Možda ćeš ustati u sred vlastite tame

I uspravljen krenuti naprijed

iz ozračja oka zagledanog u dubinu

Hodom klecavim od uzbuđenja