grand canyona
tlu usječenom nepoznatom mjestu
i ne znaš što je naprijed
a što nazad
kreneš kako voda otječe nekamo
gledajući gola rebra
nakon sraza elemenata titana
osjećaš li to davno vrenje?
aortu što dovikuje se svakim korakom
sa sprženim stijenjem
život nekad
ovuda još uvijek teče
samo stišan
ali, tu je
i od njega dodir
do onoga što izabereš
tu je kad zastaneš mimo volje
u mirisu pokošene trave
tu je kad najednom usneš
i propadneš tamom do jutra
u isto sebe
a najglasniji tu je
kad sam se krene
prvom misli
iz još neprohodane špilje
opčini, zavede
i ne znaš kamo hoće
kad te spomene
dok niže slike i sjene
što do oku novima
stvaraju se, grade
poput stanične diobe
samo ćutiš
i pustiš da te vode
riječju, zvukom
kretnjom, bojom
pratiš znakove ugode
u hodu koji zaustavlja vrijeme
i zbija toplinom udah
dok se ne iscrpi
dok ne doteče olakšanje
poput azura
kad se svodu udjene
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.