Ruža Silađev | Zlatnom žlicom i vilicom

Sjedim na terasi jednog od hotela Burdž Kalifa (Toranj Kalifa) na 122. katu (422m. visine), najviše zgrade na svijetu od 828 metara. Palača je vlasništvo vladara-šeika Dubaija. Pijuckam sok egzotičnog voća cijeđenog preda mnom. Ne znam da li me više opija miris i ukus soka ili ono što vidim pred sobom. Bezbrojni neboderi kao da su svi od kristala na isto toliko umjetnih otoka koji se čine da plivaju u moru mijenjajući boju od srebrne, plave, zelene, tvoreći prave smaragdne vode. U daljini se nazire sivkasto žuta pustinja koja kasnije predvečer postaje narančasto crvena. Sama sam. Uživam u nestvarnim prizorima i čekam moje blizance Blagicu i Boruta da završe predavanja o unapređenju svjetskoga gospodarstva. Oni su menadžeri u svojoj branši.

Blagicu i Boruta sam rodila u drugom braku sa prekrasnim čovjekom iz Slovenije, Antonom. Imam vremena i opijena ljepotom krajolika razmišljam kako me je život odveo na meni nepoznate staze pune izobilja i bračne sreće. Suze mi zamagljuju pogled od siline spoznaje i zahvale Bogu. Da, nisam to mogla ostvariti sama. To je bila Božja ruka koja me je vodila ka boljitku i koje sam se čvrsto držala.

*

Prvi brak sam sklopila sa momkom iz moga sela u Vojvodini. Bio je majstor, vrijedan i poduzetan. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća smo sagradili kuću, opremili je po tadašnjoj modi i stvorili dvoje djece. Činilo se da će biti sve u normali, ali „ne lezi vraže“. Kada sam rodila drugoga sina, moj suprug je došao u porodilište pijan sa iskrzanim buketom hrizantema. Pomislila sam, onako bez veze, možda su me na to navele hrizanteme, da je počeo sahranjivati naš brak koji je eto, do prije izvjesnog vremena, bio blizu idealnog. Tada još nisam znala da više radnog vremena provodi u birtiji, nego, na poslu. Po mene i bebu je poslao susjeda sa našim autom. Prvi udar na moje emocije. Mislila sam, to je samo post porođajni sindrom ženske preosjetljivosti. Te noći nije se pojavio u našem domu. Očaj me je gušio. Nisam vjerovala da je baš toliko zaglibio. Pred jutro je došao kući psujući i teturajući se saplitao o namještaj.

*

Brišem suze i istog trena mi prilazi konobar sa zabrinutim licem. Ne znam engleski ali razumijem da me pita treba li mi pomoć. Sa jedva primetnim osmjehom se zahvaljujem i ljubazno ga odbijam. Diskretno se povlači, a ja nastavljam zamagljenim pogledom lutati prekrasnim pejzažem. Pijuckam sok. Rano je popodne i čekam moje poslovnjake da popijemo zlatnu kavu i pojedemo zlatan kolač, kako rekoše. Ne mogu se doslovce izraziti kako se osjećam. Nekako sam sama sebi dobila na važnosti ali i kao da lebdim i strijepim da ću se survati u davno zaboravljenu prošlost. Kako uporediti ono stanje kada sam sa djetetom od tri mjeseca probdjela noć u susjedovom stogu kukuruzovine u hladnoj jesenjoj noći sa ovim tu i sada? Ta kukuruzovina je od tada često bivala utočište mojoj djeci i meni. Nisam se morala sramotiti pred roditeljima dolazeći u bilo koje doba noći tražeći prihvat i utjehu. Iako sam sakrivala i tajila moju muku, ipak je ona izašla na vidjelo baš kao u cara Trajana kozje uši. Dogodilo se da mi je poslije jedne, hladne noći provedene u stogu, ispala materica. Nisam još znala šta je to, te uplašena pozvah mater. Hitno su me zajedno sa dojenčetom prebacili u bolnicu. Snimali su moje mjestimice plavo-modro izudarano tijelo. Psiholog je izvukao iz mene sve detalje bolnoga života u mojemu braku. Iz bolnice sam prebačena kod roditelja, jer moj alkoholisani suprug nije imao pojma ni šta je radio, ni gdje je bio, a kamoli da je bio spreman snositi posljedice svega.

*

Trgnuh se! trinaest je sati. Djeca samo što nisu stigla. Ugodna je topla atmosfera, a za očekivati je da svisneš od vrućine. Međutim, iako je cijela zgrada u staklu, mikroklima je izvanredna. Okolo potiho šume bezbrojne male fontane uz klasičnu muziku. Prepoznah „Za Elizu“. Zelenilo i cvijeće posvuda su oko mene. Vidno je da su odražavani brižnim rukama. Još malo sanjarim ali o ljepšim stvarima.

*

Čim je moj drugi sin prohodao, rođaci koji su radili u Sloveniji su mi pronašli radno mjesto, vrtić za starijeg sina i jaslice za maloga. Zaposlila sam se u fabrici „Beti“. Šila sam košulje. Od fabrike sam dobila dvosobni stan na neograničeno korišćenje. Uz pomoć rođaka sam upoznavala prekrasno planinsko selo i ljude u njemu. Bili su pristupačni, susretljivi i puni empatije za samohranu majku. Konačno sam odahnula i počela živjeti normalnim životom. Nakon dvije godine, kolega još momak, koji je donosio materijal za šivenje, pozvao me je na večeru zajedno sa sinovima. Viđali smo se u fabrici svaki dan. Ostali su ga poštovali, jer je bio razuman, spreman za pomoći svakom, a govorili su kako je šteta što nije oženjen tako fini momak. Da, to je bio moj budući suprug. Poslije dužeg vremena smo se vjenčali. Za mene je sve bilo novo. Bio je uljudan, pravedan prema mojoj deci i meni. Sagradili smo kuću na brežuljku, podigli voćnjak i bavili se vrtom u slobodno vrijeme. Naši blizanci su došli planirano. Anton nije pravio nikakvu razliku među djecom. Sve četvoro smo ih zajedno odgajali po istim pravilima čovječnosti. Sva naša djeca su završila fakultete, a blizanci i magistrat na poboljšanju svjetske ekonomije. Do tu su dogurali, što bismo naški rekli. Poveli su me sa sobom da vidim svjetsko čudo „Toranj Kalifa“.

*

- Evo, nas, mama! Je li ti bilo dosadno?

- Ma, kakvi dosadno pored tolike ljepote!

- Ali, ti si ipak plakala… Zašto, mama? – blizanci me zabrinuto upitaše.

- Ah, ja to od sreće, mili moji!

- Mi se idemo istuširati, a onda kavica, kolač, opuštanje.

Gledam ih. Prekrasni mladi ljudi. Vrijedni i istrajni u svome naumu. Govore nekoliko jezika. Šta bi bilo da sam ostala u svome selu? Volim ga i danas i bar jednom godišnje se vraćam u roditeljsku dom „obnoviti“ djetinjstvo i djevojaštvo provedeno prašnjavim, a dragim sokacima moga sela i zavičaja.

Nakon osvježenja stižu moja djeca. Sjedaju pored mene i kćer kaže:

A, sada kao što sam i obećala, kava i kolač sa zlatnim listićima.

Koliko će to koštati?- pitam.

Nije važno, hoćemo da ti ispunimo „proročanstvo“ iz ranog djetinjstva.

Na moje insistiranje ipak dobijam odgovor da će koštati 200 e po osobi.

Uh! Pa, to je preskupo! Ne želim tako skupi kolač i kavu. – negodujem.

Mama, za tebe ništa nije skupo - kaže Borut- ti si skuplja od svega na svijetu.

Konobar donosi kavu posutu listićima od jestivog zlata i čokoladni kolač također znalački ukrašen figuricama od istoga zlata.

*

Imala sam pet godina kada mi se rodila sestra. Živjeli smo skoro na kraju sela okruženi susjedima koje smo oduvijek znali. Bilo je kišno proljeće sa blatnjavim putevima po sokacima bez izgrađenih trotoara i puteva. Blata je bilo posvuda sve do kuća, pa im se jedva prilazilo. Moj otac je radio u kavani na drugom kraju sela skoro danonoćno. Već prije podne je odlazio na posao, a vraćao se u gluvo doba noći oko dva ili tri sata. Te kobne noći, kada je skoro poginuo, došao je u dva sata i trideset minuta. Čim je stigao pred našu kuću, ugledao je otvoren prozor na sobi do ulice. U njoj nitko nije spavao, ali odmah u sobi do nje je spavala moja mati sa tek rođenom mojom sestrom i sa mnom u drugom krevetu.

Otac je stao na prozor i misleći na suprugu viknuo :

- Marice, Marice, šta ti radiš u ovo doba noći?

Tek je završio sa pitanjem, a na prozoru se pojavi ljudska prilika i uhvati ga za gušu.

Nisam ja nikakva Marica!- ljutito odgovori duboki, promukli ženski glas i nevjerojatnom brzinom iskoči kroz prozor i obuhvati ga od nazad za vrat. U „kravatu“. Počne ga gušiti i stezati i oboje padoše u debelo blato. Otac se pokušavao iskobeljati ali ljepljivo blato kojim je bio umusan od glave do pete ga je sprječavalo u tome. U jednom momentu mu se učini da je snaga napadača posustala, jer je došao do malo daha, te počne vikati koliko ga grlo nosi:

U pomoć, ljudi, u pomoć!

Na sreću, prvi susjedi su spavali u sobi do ulice. Otvorili su prozor i sve što su mogli vidjeti je bila živa gomila koja se valjala u blatu. Brzo su pojurili na ulicu i pozvali druge susjede. Počelo je svanjivati i ugledaše moga oca u rvanju sa nepoznatom osobom. Uhvatili su napadačicu, svezali je užadima i pozvali policiju. Dok su čekali policiju i žrtva i napadač su drhtali od straha i hladnoće.

Ljudi su napadačicu udarali šakama, šutirali, pljuvali po licu, nazivali pogrdnim imenima, pitali je zašto je to učinila. Ona je u strahu govorila da je samohrana majka, da ima četvoro gladne djece. Duže vrijeme je pratila birtaša i u selu je saznala da ima namjeru kupiti novu kuću, pa je pomislila da ima puno para.

Zaista je i bilo tako i da je u ormanu prevrnula još nekoliko složenih ćilima našla bi novac. Ljudi se nisu smilovali na njenu priču. I dalje su je tukli i govorili ružne riječi. Birtaš nije izrekao niti jednu riječ, a ni njegova žena. Stajali su kao skamenjeni od užasa koji je njih i njihovu djecu doveo do ruba života. U dubini svoje duše su bili mirni, jer sve se još moglo popraviti i vratiti u normalan život.

Dok je policija stavljala lisice na ruke napadačice, ona se obratila mojemu ocu i majci:

- Oprostite, oprostite, svi su me ovdje progonili i izrekli ružne riječi, a vi ste stajali nijemi i niste mi uputili niti jednu uvredu. Dao Bog vama i vašoj djeci da jedete zlatnim žlicama i vilicama!