Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Julijane Adamović "Da ti pamet stane"

(Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2013.)

Piše: Mirjana Mrkela

San o ljetovanju

Sanjala sam ludo, neobično ljetovanje. Nasred dvorišta je rastao veliki dud. Mi djeca sladili smo se plodovima, bijelim koji ne ostavljaju fleke. Igrali smo se u hladu, a imali smo i ljuljačku. Sjednem, zaljuljam se, pa odletim na neku mirnu, toplu vodu. Nisam mokra jer je poda mnom čamac. Na vodi rastu...

— Dovoljno sam čula. — odlučno me prekine moja prijateljica Julijana — Vrijeme je da dođeš na Dunav.

— A ako mi pamet stane? — zadirkujem je i obje se smijemo.

U Julijaninom romanu "Da ti pamet stane", pamet nije stala nego je otišla na odmor. To nam je zajedničko, meni i toj pameti: sjećanje na davna ljeta uz veliku rijeku. Sjećanja na bezbrigu, neobičnosti i avanture.

Tko je koga pronašao

Putujem čim napišem ovaj članak. Baš me zanima koga i što ću zateći.

Glede Julijaninoga romana, sve mi je već poznato. Neobičan cvijet pronašao je pogodno mjesto za rast, a ja sam pronašla neke sličnosti s vlastitim snom:

"Osim nje i njezinog kreveta-čamca, čudnom rijekom plutale su debele srebrne ptice, a nebom su, sudarajući se s vodenim oblacima, letjeli žuti lopoči. Blop-Blop."

U romanu je, također, jedna gospođa pronašla svoga prijatelja iz djetinjstva. Taj isti prijatelj je pronašao unukovog psa, a pas je pronašao djevojčicu:

"Rundo krenu dublje u unutrašnjost otoka i ispod najvećeg stabla vrbe ugleda djevojčicu kako spava. Liznu joj obraz svojim vlažnim jezikom i osjeti kako gori. Po svemu sudeći, bila je bolesna."

Uz to, pas je nosio tuđu pamet. Vlak je, naravno, nosio putnike, a rijekom su prolazila plovila i plivači. No možda je najvažnije da su neki ljudi pronašli način da se ispričaju.

"— Oprostite, možda sam bio malo grub. Nervozan sam, znate. Jutros sam u šetnji izgubio tog psa i unuk mi je vrlo nesretan."

Koga i što ću ja pronaći

Moja prijateljica Julijana Adamović živi u malom gradu na Dunavu. U djetinjstvu sam ondje često ljetovala, ali Julijana i ja nismo se poznavale. To znači da ovoga ljeta tamo mogu pronaći i stare i nove prijatelje. Ne baš sve stare i ne znam koliko novih. Neki ljudi samo proputuju, neki odu i ne vraćaju se.

Dakle, nije sve isto kao nekada, ali i ja sam se promijenila. Više ne mogu sebe zamisliti kao lovca na žabe ili graditeljicu kuće na drvetu. No mnogo je toga što još mogu vidjeti, istražiti i doživjeti.

Kad se umorim, uvijek mogu sjesti u hlad i čitati. Julijana ima toliko knjiga dami pamet... dobro, ponekad i stane, ali moja pamet mi uglavnom pritrči kad nešto čitam. Ne može odoljeti, mora i ona zaviriti u knjigu. Nadam se da je i kod vas slično.