Kolumne

četvrtak, 30. lipnja 2022.

Mislav Gleich: Prezirao sam oca Dickersona dok sam pisao "Veliku nevolju"

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Vatrometni rasplet u kojem se svi likovi razračunavaju, a čitatelj očekuje da će se svakog trenutka desiti ono sudbonosno i odlučujuće za sve, stoga na stranicama koje slijede neće propustiti ni redak - takva je kulminacija četvrtog romana Mislava Gleicha "Velika nevolja oca Dickersona". Mislav Gleich je student anglistike i komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, 25-godišnjak i od prošle godine član Društva književnika Hrvatske, koji je rano otkrio pisanje kao svoj životni poziv i vrlo ozbiljno ostvaruje svoje životno poslanje. Dosad je objavio romane "Beskrajno ljeto: Smaknuće Brandona Brycea" (Despot Infinitus, 2021.), "Nikolay Vasilevsky" (Nova knjiga Rast, 2018.) i "Samostan Craven Hill" (Nova knjiga Rast, 2018.). Četvrti roman "Velika nevolja oca Dickersona - priča iz Colorada" (Despot Infinitus, 2022.) otkriva značajke Gleichova pisanja - brzi tempo, ironija, puno akcije, funkcionalni dijalozi, ali i osobni rast likova. Jer koliko god se Gleich predstavljao kao zabavljač poput suvremenih američkih filmaša koji ga inspiriraju, u njegovu romanu "Velika nevolja oca Dickersona" očit je tipično europski motiv razvoja njegovih likova kroz izazove. Otac Dickerson je, naime, sebični svećenik čija nas nevolja uopće ne bi zanimala da nije tog duhovitog i zabavnog stila kojim ga je Gleich predstavio, ali negdje oko sredine romana događa se obrat - na ironiju i stil smo se navikli, ali sada roman čitamo radi glavnog junaka i za njega navijamo.

Poznato je da drugi dio romana odaje pisca - u prvom dijelu pisac sam sebi postavlja izazove, čime će, ako ima imalo šarma i vještine, lako pridobiti publiku, ali u drugom dijelu pisac treba čitatelja uvjeriti da je izazove postavio s razlogom. Ako u tome ne uspije, roman će promašiti katarzu, pisac neće ispuniti obećanja koja je čitatelju dao u prvome dijelu i rezultat je razočaranje. Milena Benini je taj spisateljski zadatak formulirala ovako: "Život ne mora otkriti razloge, ali književnost mora". Na ispitu drugog dijela romana padaju mnogi domaći pisci koji se prihvate zahtjevnijih formi, ali Mislav Gleich je pisac koji taj zadatak rješava zabavljajući se, na opće odobravanje publike.


S Mislavom Gleichom razgovaramo o njegovom novom romanu "Velika nevolja oca Dickersona", o spisateljskim počecima i završetku njegova romana, o identifikaciji s glavnim likovima svećenicima, spisateljskoj vokaciji i članstvu u Društvu hrvatskim književnika, koje je mladog pisca srdačno prigrlilo.

Roman „Velika nevolja oca Dickersona“ najavljuje se kao poslastica za ljubitelje američkog crnog humora braće Cohen i Guya Ritchiea, no u njemu su vidljive i osobine antičkog mita o junaku u kojem su izazovi prilika za rast. Zašto ipak volite istaknuti da je „Velika nevolja…“ zabavan roman? Zašto volite pisati zabavnu literaturu, što je očito po spisateljskom entuzijazmu koji ste ugradili u roman?

Zato što su na mene ostavili najveći utisak upravo zabavni romani. Pustolovine poput Grofa Monte Crista, Robinsona Crusoea, Yankeeja na dvoru kralja Arthura, i slične knjige. To je vrsta umjetnosti koja mi je najbliža i koju najviše volim, a iz te ljubavi proizlazi i želja za stvaranjem nečeg sličnog. Nije mi cilj s ovim romanima slati u svijet neku dramatičnu političku poruku – želim da se čitatelj nasmije, zabavi, uživa, i sve u svemu provede kvalitetno vrijeme u mojim pričama.

Otac Dickerson je šarmantni sebičnjak, čija nevolja počinje jedne noći dok pijan uživa u vožnji slušajući Black Sabbath i žvačući gumene bombone. Zašto starac kao glavni lik, k tome još svećenik? Kako ste se identificirali s prgavim bradonjom koji voli piti i brzo voziti?

Volimpisati o starim ljudima, možda zato što su često zanemareni u fikciji, ali poglavito zato što mi ima nečeg humorističnog u takvim idejama. Pitam se: „Hm, što bi bilo kad bi jedan starac [napravio nešto neočekivano]…?“ Jer nitko ne očekuje da, recimo, starac iz neke selendre u ruralnoj Americi opljačka mafijaše. To mi služi kao osnova za humor i daljnju razradu priče. Što se tiče identifikacije, to je dobro pitanje – kao donekle uzoran (nadam se) student 3. godine FFZG-a, nisam se identificirao s Dickersonom, i to je jedan od razloga zašto mi je bilo teško uopće napisati ovu knjigu. Pridodao sam mu toliko negativnih karakteristika da sam ga zamrzio. No, kad sam dvije godine nakon pisanja pročitao rukopis, Dickerson mi nije bio toliko odbojan, a još sam ublažio njegov lik tijekom ispravljanja. Zanima me što ću misliti o njemu kad knjigu pročitam nakon nekoliko godina, kad je pomalo zaboravim.

Kako to da ste izabrali Colorado za mjesto radnje svog romana? Zašto je Colorado inspirativan mladom hrvatskom piscu poput vas?

Roman sam htio smjestiti za promjenu u SAD jer su moji raniji romani bili smješteni u Englesku, a i sama priča nalikovala mi je na neki holivudski film. Jednom kad sam odabrao SAD, slijedilo je pitanje savezne države kao mjesta radnje. Colorado mi je odmalena zvučao kao predivna lokacija s egzotičnom prirodom, a kako nije bilo razloga smjestiti priču u neku drugu specifičnu saveznu državu, rekoh, „Zašto ne Colorado?“. I tako je Colorado završio kao glavno mjesto radnje.

Ironijom, pripovjedačkim tempom i uvjerljivim likovima s lakoćom držite pažnju čitatelja, koji roman čita u dahu. Kako ste se odlučili na rasplet u kulminaciji u kojoj se sukobljavaju svi protagonisti? Jeste li razmišljali i o drukčijim završecima „Velike nevolje“?

Zaplet je bio toliko kompleksan, s toliko različitih likova, da je vodio samo u tom jednom smjeru; smjeru katastrofe za većinu likova. Dobar broj likova također je i moralno iskvaren – mafijaši, Billy, sam Dickerson, pa čak i šerif Shaggerton – tako da mi se takav kraj za neke od njih činio prikladnim. Plus, tijekom cijelog romana raste određena napetost koja je morala kulminirati krvoprolićem. U igri su ipak beskrupulozni luđaci, mafijaši, sačmarice, velik novac, itd. Ovo je otpočetka bio jedini završetak.

Navršili ste 25 godina, a imate objavljena četiri romana. Kako ste započeli pisati romane? Kada pišete? S obzirom da ste upravo diplomirali, kako ste nalazili vremena za pisanje za vrijeme studiranja?

Pišem otkako znam za sebe, još kao mali diktirao sam baki neku svoju verziju Harryja Pottera koju je ona zapisivala u bilježnicu. S 9 godina tiskali smo privatno neke moje kratke priče. Kad radim na nekom romanu, pišem kontinuirano i organizirano, svaki dan. Davnih dana prije mučne pandemije, dok sam još veselo pohađao predavanja, pronalazio bih vrijeme za pisanje prije i poslije faksa.

Raste li čitanost vaših ranijih romana nakon izlaska novog? Jeste li primijetili da nakon trećeg romanastječete stalnu publiku?

Moguće. Samostan Craven Hill i dalje se posuđuje, što me jako veseli. Nakon trećeg romana puno je više ljudi čulo za mene i počelo me podupirati, pa već stječem svojevrsni fanbase. Postoji nekoliko specifičnih osoba na Facebooku – ljudi koje ne znam – kojima sam beskrajno zahvalan jer prate moj rad i podupiru me.

Vrlo ozbiljno gradite karijeru pisca, kontinuiranim pisanjem i članstvom u Društvu hrvatskih književnika. Kako ste se i zašto učlanili i kakvu podršku mladom piscu daje Društvo književnika?

U DHK možete poslati prijavu za članstvo s tri romana. Komisija odlučuje hoćete li biti prihvaćeni ili ne. Ja sam imao sreće da je moja prijava prošla. Podrška je velika, jer sama činjenica da sam član DHK-a daje svojevrsnu težinu mom radu. A da ne govorim o tome da su zasad svi književnici koje sam imao čast upoznati u DHK-u – poput Sanje Pilić, Zlatka Krilića i Tomislava Zagode – neizmjerno susretljivi i da su podržali mene i moj rad.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.