Darija Žilić | Blizina smrti

Pričamo o blizini smrti jedne večeri. Bez straha, o trenucima koji su ostali izvan vremena koje polako klizi naprijed, bez puno pitanja o smislu i zaslugama. Vlažni podovi stihijskih kuća nosili su u sebi rasadište gljiva i rasap iluzija. Oko glave objesio ti se lanac uspomena, bacio si ga u vrt kraj trešnje, stavio na oči staklo, upregnuo kočiju i izdržao sve te odgovornosti oko drugog bića koje treba. Vječno treba tvoj dodir, kroz prijekor i kroz slike davnih soba u kojima su vode stvarale more kao blizinu, i misao da se treba utopiti. Samo to, otići, sam, sa svima drugima, kao one kamikaze koje odlaze bez unutrašnjeg cilja, bez svrhe koja se rasteže životom. I ja sam imala blizinu tog osjećaja. Na plaži sa punjenim krafnama, u drvenim kabinama koje se raspadaju, ili u blue line trainu u kojem se spuštam na sjedalo i kažem "meni je svejedno". I nakon toga, život teče kao bluz, ulicama američkog grada, dok noću klizim prema klubu, i čekam zamišljene snajpere. Sad, u ovo mlačno popodne, vraćaju se davni dani radijskih emisija, zvuk koji je nalik tekstu, uzbuđenje, eufonija. I mir. Udaljenost od točke na Everestu zgasnutih fantazija. I smrt je tako daleka tema, nepristojna kao što je samoubojstvo jedne liječnice, previše zrelog voća za jedno popodne, za odluke bez kraja, nakon kojih ostaje ništavilo. Prolazi vlak, trnci, živim, tvoji osmijesi s maske na zidu, mene su preporodili. Tijelo je jače od glave, snažno i kad više nema krakove i dubinu, spremno na dugo putovanje, bez pitanja i uzmaka.