toplim dlanom punim krhkih sanja
onako, u prolazu, obujmila bih mu nožni palac
što sjaji se od dodira mnogih koji sreću ištu
i na kojemu malena mi ruka
postajala sve je manja
pitam se što me je potaknulo da bezbroj puta
uz brončani kip cijedim ranjivu nutrinu
jesam li i ja očekivala da sreća s neba mi padne
dok trljala sam mu prst
ispod hladnih skuta
poput neplodna zrnevlja bacala sam uzalud
svoje želje pred njegove noge, al' mudri biskup
samo reć' mi je htio da gospodarica svoje sam sreće
i nek' mi srce kaže put:
s kim ću, kada, kako i kud
odavna već ne trljam palac Grguru Ninskom
brižnom čuvaru Zlatnih vrata palače carske
tek na pozdrav mahnem velebnom srećonoši
dok uz njega prohodim
lijepom kaletom splitskom
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.