Moj unučić malo može i malo zna, ali zna sve boje .Čak i one koje su i odraslim muškarcima često prava enigma - lila i pink. Ili i one bezlične – siva i bež. Zna ih na hrvatskom i engleskom i žonglira kako mu se svidi. Kad izgovori „black“ između našeg „a“ i“ e“, baka se raspameti. Ali nikad nije rekao ni „crvena“, ni „red“, a zna reći „r“. Te se boje krvi njegov duh nagledao po bolnicama i operacijskim salama. Inače, kažu da djeca vole crveno i da im tom bojom treba privući pažnju.
Ono što je meni najdraže u toj njegovoj obezglavljenoj paleti jest to da je prva njegova riječ, poslije mama i tata bila, „zelena“, izgovorena sporo s jasnim vokalima. Nikad nije posegnuo za engleskom inačicom. Zatim je išao „list“. Uvijek na terasi, u šetnji traži list i onda ga nježno miluje u krilu. Čudesno je to! Kad hoće grančicu, pokaže rukom i kaže „Zelena“. I ona bude predmet nježne igre. Nikad ih ne počupa. Moj Zeleni Jura.
Sreli smo jednom moju bivšu kolegicu, inače defektologinju, i ja joj velim kako Lukas zna sve boje. Ona se nagne nad njega i zamaše svojim crvenim šalom: „Koja je ovo boja?“ A moj unuk šuti kao zaliven. „Samo crvenu ne zna“, velim ja s nadom da me još prati glas iskrene osobe. Ne moraš ti znati crvenu boju, pomislim. Žestoka je i opasna. „Vidi mene lijepu“boja.
Ti voliš zeleno i imaš svjetlosno ime. Pred nama je svjetlost obnovljenog života. Povedi me tamo!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.