Osjećam dodire tvojih krila
dok nebo sivo s tobom dijelim
i kucaje plahe tvoga bila
koji trepere pod vratom bijelim.
Oluje grube nose nas iznad
pučina crnih i mračnih gora
ka gnijezdu toplom, gdje ćemo opet
čekati svitanja naših zora.
Kiše nas peru, gromovi tuku,
promrzli, jadni, pokislih pera,
kandže umora prema tlu vuku,
al' svjetlo nade naprijed nas tjera.
To svjetlo blago surovu tminu
pretvori namah u vedar dan:
zrake sunca popiše mrklinu,
prođe još jedan košmaran san.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.