Ivo Mijo Andrić | Urednik Sarajlić

Zapisi i priče o ljudima

Hladna jeza pomiješana s hujom natapala mi je misli dok sam se početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, korak po korak, spuštao stepeništem Izdavačkog preduzeća „Veselin Masleša“. Prstima desne ruke grčevito sam stezao rukohvat da ne izgubim poljuljanu ravnotežu. Da se ne urušim niz oštru betonsku strminu.

Stepenište je bilo sklisko i nesigurno za žustriji hod. Noge su mi klecale pod teretom tjeskobe što se uvukla u kosti i dušu, a koja me pritiskala kao tmasta jesenja magla. Kao gusti neprozirni gradski smog na prelazu iz jedne u drugu godinu. Kao uteg neprikladan vagi.

A ta tjeskoba bila je posljedica mučnog razgovora i neodmjerene, čak drske kritike koju mi je prije nekoliko minuta, ravno u lice sasuo urednik Izet Sarajlić. Pjesnik po čuvenju, a plah i nekorektan čovjek, po naravi.

Prema ranijem dogovoru ujutro sam, u zakazano vrijeme, došao u redakciju radi informiranja o sudbini ponuđenog rukopisa moje prve zbirke pjesama. S velikim nadama i očekivanjima krenuo sam autobusom iz Blažuja prema Ilidži, a odatle tramvajem prema centru Sarajeva gdje se nalazilo uredništvo te, nekad poznate, izdavačke kuće. Umoran od nesna koji je uzrokovan radom u trećoj smjeni i uzbuđenjem zbog moguće objave moje prve knjige, stigao sam pred urednikovu kancelariju. Sa strepnjom sam pokucao i bojažljivo ušao kroz siva vrata koja su dijelila hodnik od poveće prostoriji.

Za radnim stolom sjedio je on. Veliki i iznimno cijenjeni pjesnik, koji je za poetsko stvaralaštvo primio sve važnije nagrade u matičnoj republici i zajedničkoj nam državi. Gromada od književnika i bard lijepe književnosti. Tako mi se doimao kad sam ga prvi put vidio na pozornici sa koje je recitirao svoje stihove.

I toga je dana slično izgledao. Zavaljen u stolicu, podsjetio me na indijanskog poglavicu ili vrača koji se sprema izgovoriti mudre riječi i dalekosežne poruke.

Pozdravio sam ga standardnim „dobardanskim“ pozdravom. Uzvratio je hladno i nevoljko. Gotovo neuvjerljivo srdačno. Činilo mi se tek tako i toliko da me šutnjom ne uvrijedi. Sijeda kosa prekrivala mu je glavu do ramena. Na licu mu je stršio „karl-maldenovski“ nos, sličan onima kakve nose isluženi boksači teške kategorije. Oči su mu sijale blijedosivim zagasitim sjajem nesličnim boji zjenica. Usne slijepljene u sendvič sa „mekdonaldskih“ restoranskih izloga.

Gotovo nezainteresirano, preko ukošenih naočala, pitao me:

- Zbog čega si došao?

Učinilo mi se, na momenat, kao da sam zalutao u pogrešnu sobu.

- Zbog rukopisa zbirke pjesama - odgovorio sam.

– Kakvog rukopisa? - ponovio je.

- Zbirke pjesama Druga smjena – rekao sam.

- A to je tvoj rukopis? - pitao me sumnjičavo i počeo preslagati hrpu rukopisa zatečenih na radnom stolu. Tražio je moju zbirku, ali je nije pronašao među brojnim rukopisima.

Nakon nekog vremena, pogledao me i rekao:

- Nema tvog rukopisa. A kako ono reče da se zoveš?.

Ponovio sam ime i prezime.

- Pa ti si poznat, boga ti. Imaš čuveno ime. - Pogledao me upitno. Zatim je otvorio ladicu s desne strane stola i počeo listati posložene papire. Nervozno i ubrzano. Do gužvanja papira.

- A tu je – rekao je nakon nekog vremena, vadeći rukopis koga sam odmah prepoznao.

- Ovo je tvoje - pitao je, tresući rukopisom koji je podrhtavao kao pihtija u njegovoj kabastoj desnoj ruci.

- Da. To je moj rukopis – potvrdio sam.

- Slab ti je ovo rukopis. Slabe su ti pjesme. Nisu za objavljivanje.

Rekao je to, bez imalo samilosti prema sagovorniku. Oštro i hladno. Odlučno, kao general vojniku na iznuđenom raportu.

Gledao sam ga iznenađeno. Nisam znao šta bih trebao reći. Ostao sam bez teksta, kao prazan list papira. Kao filmska traka bez slike i tona.

- Moraš još puno pisati. Ne ide ti taj posao. Čime se baviš, osim pisanja? – pitao je provokativnim glasom.

- Radim u tvornici drvenih ploča „Bosanka“ u Blažuju. Tehničar sam po struci, a usput i vanredno studiram - odgovorio sam smeteno.

- Bavi se ti tehnikom. I studiraj usput. To ti sigurno bolje ide – kazao je odrješito.

Gledao sam ga zapanjeno. Gotovo skamenjeno. Izgledao sam kao statua netom paloga borca. Kao spomenik neznanom junaku. Šutio sam kao zaliven.

- Svi vi mislite, kad napišete nekoliko pjesama, da vam se mora objaviti knjiga. Ne ide to tako, mladiću. - Izgovorio je te riječi s naglašenim prijekorom u glasu. Čak, mogao se steći dojam, s gađenjem. Gledao me kao biće koje je netom palo s Marsa i tako neupućeno zatražilo nešto što mu, ni po čemu, ne pripada.

- Ali, ja sam mislio... - progovorio sam zamuckujući.

-.Svi vi isto mislite. Svi pišete da bi imali knjigu. Ali ne ide to tako. Za knjigu se treba namučiti. Napeti misli. Istesati riječi. Nažuljati stražnjicu. Tako se dolazi do dobre knjige. A ne ovako, švrljanjem pjesmica koje niko neće čitati.

- Znam ja... - nastavio sam smeteno i nesigurno.

- Ništa ti ne znaš. Da znaš ne bi ove pjesme stavljao u knjigu. A stavio si ih jer misliš da su dobre. E, ne ide to tako. Ne ocjenjuju pisci svoja djela. Postoji neko drugi, iznad njih koji taj posao radi. Ko to zna bolje od njih. Ko zna šta je dobro, a šta nije!

- Znam, - promrsio sam sebi u bradu.

- Malo ti izgleda znaš. Čitaš li ti prave pisce? – upitao je skoro podozrivo.

- Pa... čitam, - prozborio sam nakon kraće pauze. Ponestalo mi je zraka. Kisika posebno. Sparina me stegla, kao suha omča osuđenika na smrt vješanjem.

- Šta čitaš? Jesi li čitao moje pjesme? - pitao je, provocirajući me bez milosti.

- Jesam - odgovorio sam, potvrdno vrteći glavom.

- I, kako ti se sviđaju? Jesi li koju zapamtio?

- Jesam jednu, - odgovorio sam smušeno.

- Samo jednu! A, koju?

- Onu u kojoj su stihovi: mala, velika moja.

- A druge - pitao je dalje.

- Ništa dalje - odgovorio sam odlučno, sit njegovog podcjenjivačkog provociranja.

- Eto vidiš. Zapamtio si samo jednu pjesmu. Znači, ne sviđa ti se moja poezija? - pitao je dalje, očito razočaran mojom prethodnom izjavom.

- Ne baš – odgovorio sam nakon kraćeg razmišljanja.

- Tako i treba. Malo je dobrih pjesama. Dobrih pjesnika je još manje. - Kazao je to, pridižući se sa stolice. Mislio sam da će zamahnuti rukom prema meni, ili mi baciti rukopis u lice. Povukao sam se korak unazad. No, nije namjeravao ići dalje od mjesta na kojem je sjedio. Pružio mi je rukopis i oštro, gotovo zapovjedno, izgovorio posljednju rečenicu.

- Evo ti rukopis i radi s njim šta ti je volja.

Razgovor je time bio završen.

Prihvatio sam rukopis kao vrelo žezlo. Oprezno da ne rasturim dobrano pogužvane stranice. Ruka mi se tresla kao grana na razigranom vjetru. Od ljutnje. Od nervoze. Možda i od bijesa zbog nemoći da uredniku uzvratim istom mjerom. Da ga ponizim, kako je on ponizio mene. Činilo mi se u tim trenucima da me popljuvao i zagadio zatrovanim riječima. Zatim zgužvao kao praznu hartiju i bacio na pod. Nakon toga zgazio preostali dio mene, dok me nije utisnuo u pod na mjesto gdje su se spajala dva komada rasušenog parketa. Kao gnjidu koja se usudila, a šta bi drugo, doli - pisati pjesme i imati vlastitu knjigu.

Pogledao sam nesvjesno prema otvorenom prozoru i krenuo tromo i s nejasnim namjerama. Koračao sam, ne osjećajući noge ni pokrete. Ispred prozora sam napravio nepravilni luk i preusmjerio hod prema vratima.

Ni danas mi nije jasno, je li moj hod prema prozoru probudio strah urednikov. Strah od skoka na betonski pločnik. Nisam se okrenuo da vidim izraz njegovog lica. Bilo mi je svejedno, smije li se kiselo, slatko ili gorko. Grize li donju ili gornju usnu. Ili se samo čudi mojoj smetenosti.

Iza vrata, koja je propuh zatvorio snažnim treskom, ostao je poznati pjesnik Izet Sarajlić. Pun sebe kao tuka govana, što bi rekao moj prijatelj – pjesnik Atif Kujundžić.

A ispred vrata, mali zgužvani i izgaženi pjesničić to jest moja malenkost. Pogonski tehničar, koga čeka nesiguran put u drugu smjenu. Ne ovu s naslovnice rukopisa, koga sam grčevito stezao modrim prstima i natapao bezvidnim kapima ranjene mi duše. Već onu što mi hrani gladno i žedno tijelo.

Tako je okončan moj prvi pokušaj da objavim knjigu.

A poslije prvoga slijedili su drugi...

Ponekad uspješni.

Češće, neuspjeli.