Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 17. travnja 2022.

Ivo Mijo Andrić | Svjetlost podnebesja



Pola godine trebalo mi je za liječenje stresa i poniženja što sam ga, za nekoliko minuta razgovora, zaradio u uredničkoj sobi Izeta Sarajlića. Za to vrijeme nisam napisao ni jednu pjesmu, niti sam otvarao pošvrljani rukopis nesuđene knjige Druga smjena. Bavio sam se drugim poslovima koji su mi bili važniji od književnog stvaralaštva. Polagao sam ispite na Fakultetu političkih nauka, pisao priloge za nekoliko listova te radio kao pogonski kemijski tehničar u TDP „Bosanka“ u Blažuju. Konsternacija koju mi je u misli usadio netaktični urednik, a veliki pjesnik sarajevskog prezimena, prijetila je da preraste u trajnu duševnu bol. U ranu koja dugo peče, a teško zarasta.

Naredno ljeto, koga sam dijelom proveo u tvorničkom odmaralištu u mjestu Promajna kod Baške Vode i Makarske, pomoglo mi je da donekle saniram posljedice teške poetske bolesti. Dolazeća jesen donijela je kiše i osvježila mi presušenu inspiraciju. Opet sam počeo zapisivati poneki stih. Oprezno kao ptica slomnjenoga krila. Sa zadrškom, kao da radim nešto posve nepoznato. I nedostupno normalnom čovjeku.

Druženje s pjesmom razbija zrcalo tuge. A na njegovo mjesto vraća se, iz podsvijesti potisnuta, svjetlost. Tako se, iz višemjesečnog sna, probudila moja praiskonska želja da objavim knjigu. Bila je jača i nasrtljivija od prethodne. Napadala me danonoćno. U svako vrijeme i na svakom mjestu. Nisam joj mogao odoljeti ni pod koju cijenu. Pod njezinim pritiskom vratio sam se oskrnavljenom rukopisu Druga smjena.

Najprije sam ga pročitao u izvornom obliku. Zanemarujući pritom Sarajlićeve uredničke švrljotine i dopisivanja. Pažljivo i sa distance. Vremenske, estetske i svake druge.

Nastojao sam, koliko god je to moguće, biti objektivnijim u odnosu na ranija čitanja. Dok sam čitao, hodao sam praznim stanom Stanimira i Stane Babić, čijim sam podstanarom bio u to vrijeme. Zanosio me svježi podigmanski zrak i opijao žubor rječice Zujevine, koja je veselo klockala i žuborila ispod prozora derutne dvokatne zgrade.

Čitajući pjesme, budila se nada. Tiha, zapletena u snop vedrih misli. Nakon svake pročitane pjesme, vraćala mi se nova snaga. Izvirala je iz raskoši riječi. Iz sazvježđa rima koje su, u bukete, uvezivale strofe. Nisam bio pijan od žestine lire. Bio sam opijen poetskim nektarom.

Sa takvim zanosom, duboko ponirući u svaki stih, prolistao sam znani mi rukopis. I opet sam bio zadovoljan njegovom sadržinom i porukama, kao i prilikom ranijih čitanja. Male popravke, koje su mi se učinile nužnim, pribilježio sam na margini lista, a potom rukopis odložio pokraj pisaće mašine.

Narednih dana pretipkao sam sve, Izetovom rukom pošvrljane pjesme, s neznatnim ispravkama i doradama i ponovo sklopio isti rukopis. Najveću promjenu pretrpio je naslov. Radna verzija buduće knjige prerasla je iz Druge smjene, u Podnebesje. Taj mi se naslov učinio poetičnijim i dobrom maskom za neprepoznavanje od strane drugih urednika.

Odlučio sam rukopis ponuditi drugom izdavaču; sarajevskoj „Svjetlosti“, koja je imala jači rejting među tadašnjim izdavačkim kućama od „Veselina Masleše“.

.............

Rominjala je siva jesenja kiša kad sam pod kraj rujna pokucao na urednička vrata Mehmeda Meše Selimovića, u ulici „Augusta Cesareca“, kod današnjeg FIS-a. Izdavačka kuća „Svjetlost“, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, poslovala je na nekoliko lokacija u Sarajevu, a glavna je bila u ulici koja je nosila ime našeg poznatog pjesnika.

Meša me primio kao i svakog, nenajavljenog, mladog neznanca. Ispitivački. Odmjereno. Drugarski i ljubazno. Gospodski, učtivo, kako priliči piscu velikog kalibra. Pitao me „kojim dobrom“, bez namjere da skrati razgovor, kako su obično činili neki drugi stariji i poznatiji pisci.

Predstavio sam se i rekao tko sam i što sam.

- Bavim se pisanjem poezije, rekao sam. Objavio sam skoro pedeset pjesama u listovima i časopisima i htio bih ponuditi rukopis knjige pjesama, radi objavljivanja, ako zadovolji utvrđene kriterije.

I danas bih mogao skoro od riječi do riječi prepričati svoj ogledni mlado-pjesnički nastup pred jednim od naših ponajboljih pisaca. Znao sam da je Meša moj zemljak. Tuzlak po rođenju i po habitusu. Dobar po duši. Realan i objektivan. Da mladost ne gleda s visine. I da ne pati od umišljene veličine.

Nisam puno očekivao od tog razgovora. Urednička je navika bila da u prvim razgovorima ne daju obećanja, niti izriču sudove. Umjereniji ne drže pridike, niti dijele kritike. Jednostavno, saslušaju došljaka pisca, preuzmu rukopis i odrede vrijeme novog susreta radi prezentacije uredničkog mišljenja o pročitanom rukopisu.

Meša nije primio moj rukopis. Rekao mi je da on ne radi poslove čitanja i ocjenjivanja pjesničkih rukopisa, već da taj posao obavlja urednik Risto Trifković. A on je s kancelarijom na drugoj adresi, blizu „Vječne vatre“, na početku Titove ulice. Predložio mi je da odem kod Riste te da mu predam rukopis na čitanje i ocjenjivanje njegove vrijednosti. On će to obaviti na najbolji način. Tako mi je ulio potrebnu dozu nade koja mladom piscu uvijek nedostaje kad nosi na ogled vlastiti rukopis.

Četvrt sata poslije bio sam kod Riste Trifkovića u prostranoj kancelariji u ulici „Radojke Lakić“. Danas se ta ulica naziva „Kaptolom“ i u njoj je smješteno sjedište Rimokatoličke crkve u kojem stoluje nadbiskup Vrhbosanski, uzoriti kardinal Vinko Puljić.

Risto me primio srdačnije od svih urednika izdavačkih kuća koje sam dotad, a i kasnije upoznao. Ponudio me kavom i mjestom namijenjenom za redovne goste. Ne znam je li ta gesta bila posljedica njegove dobrote, ili moga imena koga sam dobio po djedu, pokojnom težaku, Ivi neplemenitom Andriću iz sela Čanića blizu butum Tuzle. Ili, možda, telefonske najave od strane Meše Selimovića. Moguće je da je po srijedi bilo ovo prvo, u kombinaciji s drugim. U treće je bilo teško povjerovati, mada ga na kraju nije trebalo posve isključiti.

Umjesto kave popio sam čaj. U tim godinama, a i puno kasnije nisam konzumirao kavu kao napitak. Čaj me ugrijao i učinio atmosferu još ugodnijom. Rekao bih, do kraja prijatnom, gotovo prijateljskom.

Ponovio sam Risti sve ono što sam ranije rekao Meši Selimoviću. I pridodao, kako bi mi bila čast da mi prvu knjigu objavi „Svjetlost“, koju cijenim kao našeg najvećeg izdavača. Pazio sam da mi se ne omaknu riječi Sarajlić ili Masleša, jer bih u tom slučaju uprskao i pokvario svoj i njegov posao.

Dobrodušni urednik Risto Trifković, crnomanjast, oniži dugokos čovjek boemskog izgleda, razvukao je blagi osmijeh, što je značilo da moje šanse nisu bezizgledne. Rekao mi je da će za mjesec dana pročitati rukopis, uz ostale koje su mu tih dana pristigli, te da ga nazovem radi informacije o tome, je li vrijedan za objavljivanje ili nije?

Iz ulice, koja će kasnije postati slavna po katoličkom nazivu, otišao sam na krilima sreće. Zagrijan čajem, osvježen dobrim prijemom i naoružan nadom da će sve biti u najboljem redu. Tramvaj za Ilidžu uhvatio sam na stanici ispred Narodne Banke BiH. Osokoljen, kao da mi je cijeli glavni grad predan na upravljanje. Kao da sam jednoglasno izabran za doživotnog gradonačelnika.

Kako samo malo treba čovjeku za sreću. Lijepa riječ, gutljaj toploga napitka i kakvo-takvo obećanje. Ništa više od toga, pod kapom nebeskom.

............

Mjesec dana je već odavno prošao, a nisam se usudio okrenuti broj urednika Riste Trifkovića. Produžavao sam mu vrijeme za sređivanje dojmova čitanja. Za kristaliziranje konačne odluke. Zapravo, kako je vrijeme prolazilo, u moje se misli uvlačio strah od mogućeg odbijanja rukopisa i nevjerica da će biti prihvaćen. Pribojavao sam se Sarajlićko-Maslešinog ishoda koji me gotovo bio izbacio sa brzih i skliskih pjesničkih tračnica.

Šta ako me i ovdje odbiju? Zar ću morati tražiti izdavača u drugim republikama i pokrajinama? Ili opet ići istima na noge za godinu-dvije. Sa novim naslovima i izmijenjenim sadržajem rukopisa.

Rojile su se misli poput zrikavaca i stvarale mi zaglušujuću buku u ušima. Nije mi se dalo okrenuti broj „Svjetlosti“. Pribojavao sam se glasa na daljinu. Odlučio sam otići na lice mjesta do kancelarije urednika. Pa šta bude...

Tih dana polagao sam ispite iz treće fakultetske godine. Najprije pismeno, pa onda usmeno. Jedan sam položio nakon isteka radnog vremena i nisam stigao otići u „Svjetlost“. Drugi je uspješno okončan do podneva. Nošen na valovima studentskog uspjeha, pokucao sam odlučno na urednikova vrata. Čuo sam njegov glas s druge strane brave i zakoračio tako, kao da donosim peti rukopis.

- A, ti si Andriću – rekao je urednik Trifković, ne krijući osmijeh. - Ja čekam da se javiš, a od tebe ni traga ni glasa. Kao da si, boga ti, u zemlju propao.

- Učio sam i polagao ispite - odgovorio sam spremno. - Vrijeme je ispitnih rokova.

- Vidio sam ti iz biografije da studiraš. Samo naprijed. Bez škole nema napretka. Što više škole, to si bliže cilju. Sjedni. Hoćeš li opet čaj?

Sjeo sam uz izgovorenu riječ može, i čekao dalji razvoj situacije.

- Pročitao sam ti knjigu. Dobra je. Imaš jako dobrih pjesama. Moju je stepenicu prošla. Dao sam tvoj rukopis recenzentima i oni će reći zadnju riječ. Ali, mislim da će sve biti uredu. Dobre su ti pjesme. Dobreee. Ja sam optimist. A i ti bi trebao biti.

S Ristinim riječima zalila me plima sreće. Pred očima su mi zaigrale snježne pahulje optočene kristalnim sjajem. Činilo mi se da sam ispunio sobu. Rastao sam do stropa i šire, do prozora i vrata. Izgledalo je kao da sam progutao pola kile kvasca. Barem se meni tako činilo. Za Ristu sam bio u prirodnoj veličini. Za glavu viši od njega. Barem za duplo mlađi. O ljepoti ne vrijedi raspravljati, niti o njoj pisati. Ona se ionako samo gleda i, ako kome treba, pamti.

- Rukopis ti je kod recenzenta Ivana Fogla. Ako ga ne znaš, onda si sigurno čuo za njega. On ti je sada potpredsjednik Grada. Daću ti njegov broj pa ga nazovi. Rekao je da mu se svakako javiš radi nekih sugestija. Dobro će ti doći.

Popili smo piće. Risto crnu kavu iz bakrene džezve, a ja čaj od lipe. Dobar je za prehladu koja me prati tokom ranog proljeća i kasne jeseni.

Odlepršao sam zapisavši, prije toga, Ivanov broj telefona.

Imenjak mi je, s njim neće biti problema, mislio sam.

I nije ih bilo.

..........

Ivana Fogla posjetio sam nekoliko dana kasnije u uredu gradskih organa vlasti. Primio me srdačno. Popili smo čaj. On još i kavu. Čaj zbog mene. Kavu za svoj ćeif.

Dobar je čovjek bio Ivan Fogl. Ljudeskara, narodski rečeno. Odan kazalištu i umjetnosti od glave do pete. Ulivao je povjerenje, gdje god bi se ukazao. Ljudskošću. Neposrednošću. Spremnošću da pomogne. I kome treba i kome ne treba.

Meni je pomogao. Hvala mu. I vječna mu slava. Predložio je da iz zbirke izbacim dvije pjesme koje su kvarile dobar prosjek. I da jednoj promijenim naslov.

To su bile njegove sugestije. Prihvaćene i ugrađene još za vrijeme razgovora. I moglo se pristupiti pisanju recenzije. Pozitivne. Čak i više od toga.

Drugi recenzent bio je profesor dr. Slavko Leovac. Znano književno ime i ugledni predavač na filozofskom fakultetu. Recenzija rukopisa, van svake sumnje, afirmativna. Čuvam je negdje među starim rukopisima. Zajedno s Ivanovom. Ali, nikako ne mogu da ih pronađem. Šteta bi bila ako su izgubljene u seobama koje su me kasnije kroz život pratile.

Nakon dvadesetak dana nazvao sam Ristu Trifkovića. Postupak recenziranja rukopisa bio je okončan. Prateći papiri za objavu prve knjige bili su pripremljeni.

Narednog dana potpisao sam svoj prvi ugovor sa izdavačem. Ohrabrujući. Bogat. Uz honorar od cirka današnjih 500 eura ili ondašnjih 1000 DEM-a. Više od tri-četiri moje mjesečne plaće pogonskog smjenskog tehničara. Uključujući noćni rad i rad u dane državnih praznika.

Zamolio sam Ristu Trifkovića da na moj račun popijemo piće. Nasmijao se. Široko i zarazno. I rekao, razvučenim a srdačnim glasom:

- Kad izađe tvoje Podnebesje. A do tada ja častim. Hoćeš li lipov čaj ili onaj od nane?

- E, sad ću od nane – kazao sam pun sebe, kao šipak zreloga zrnevlja. I u sebi dodao rimu: - da zaliječim rane.

S Podnebesjem sam tako zaliječio rane koje su ostale od nesuđene Druge smjene. A toliko sam drugih i trećih smjena odradio u mojoj „Bosanki“ da bih što bolje pripremio ispite, napisao brojne članke i pjesme za novine i pošteno zaradio svoj tvornički kruh. S nekoliko kora, ali toliko sladak da mu miris i okus i danas osjećam.








Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.