Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

srijeda, 13. travnja 2022.

Aleksandar Horvat | Davorka Črnčec: "Skica, zakrpa, šav" - krojenje sudbine


Davorku Črnčec upoznao sam koju godinu pred objavu njezine prve pjesničke zbirke „Boja meda“ (2017.). Uspoređujući je s drugim suvremenicima, pronašao sam u njenim poetskim minijaturama nešto različito, drugačije, intrigantno, vrijedno nepodijeljene pažnje. Da njen osebujni prvijenac nije bio slučajan, potvrdila je stihozbirkama “Aritmija tišine“ (2020.) i “Ptice od papira“ (2021.) u kojima dosljedno čuva, njeguje i razvija svoj poetski stil. Čitajući njezin četvrti rukopis, “Skica, zakrpa, šav”, moji dosadašnji uvidi i razmišljanja o Davorkinoj poetskoj vještini i talentu, a sukladno mom razumijevanju poezije, i dalje imaju uporište.

U poeziji Davorke Črnčec, već pri prvom čitanju osvijestit ćemo nekoliko konstanti: primjerenu kratkoću, zgusnutost, ekonomičnost stiha i neporecivu slikovitost. U dobrim manirima književnog minimalizma, ona s jednakom uvjerljivošću plete poetske minijature kao pomno uređene zapise o trenucima koji sačinjavaju njen život. Svejedno je jesu li oni odraz proživljene stvarnosti ili su tek poželjne zamisli o mogućem. Davorkin poetski stil je prisan s metaforama i složenim pjesničkim slikama. Ona se ne umara od pronalaženja svježih fraza u kojima nema kolebljivosti ili “nategnutosti“.

Brodski govori: “Poezija je, može se reći, [...] sinonim za ekonomičnost”. Ono što će u ovoj zbirci biti zanimljivo ljubiteljima poezije su brojne pažljivo promišljene fraze, često u poziciji poante, zahvaljujući kojima ekonomičnost stiha dolazi do punog izražaja. “Makni kamen ispod kotača“, “obuci me u svoje ruke, hladno je.”, “Donesi glad i nedostajanja”,  samo su neki od stihova koji vještim metonimijama izazivaju proizvoljan broj asocijacija. Davorka koristi efektne elipse (“Lipanjska noć čistoću navještava, / slatko pod jezikom svježinu.”) i inverzije (“da oči ponovno sretnu se u zadnjem koraku ljeta / još u prvi poljubac / zapisano je”), te druge stilske figure, čime dokazuje da, osim očitog talenta, poetskom stvaranju poklanja pažnju, a u stvaranje ulaže zavidan trud.

Zbirka “Skica, zakrpa, šav“, dostojan je primjer Davorkine sposobnosti da složene osjećaje uprosti, a jednostavne obogati lirskim okvirom. Svaka je pjesma istovremeno emotivni manifest, ali i otvorena knjiga koja nudi poneku naizglednu prazninu, namjernu nedorečenost ili pritajenu dvosmislenost, dovoljnu za čitateljevo poistovjećivanje s rečenim i smještanje pročitane misli u svoje iskustveno okruženje. Treba reći da je ovo zbirka ljubavne poezije (ali ne isključivo) u kojoj je ljubav cjelovita, od zaljubljeničke zaigranosti, preko strasti, povremene opomene i opraštanja, do romantike, poštovanja i životne međuovisnosti. “Ti bi upalio mjesec / i posložio zvijezde na stražu. / Netom prije šapnuo da idemo / tamo gdje još nitko nije izmjerio nebo.” Ovo je tek jedno od sanjarenja koje pripadaju životu, neopterećenom i intimno sigurnom. Međusobna potreba pripadnosti je sveprisutna i otvorena: “Došla bih ti tek toliko, / da te podsjetim koliko / razoružana trajem.” Čitatelj koji bi ovakvih nekoliko fraza uhvatio kroz letimično prelistavanje zbirke, shvatio bi da za potpuno uživanje ona ipak zaslužuje pomnost od prve do zadnje stranice.

Baš kao što vješto upravlja strukturom i formom u svojim pjesmama, Davorka Črnčec se u ovoj zbirci odlučila prihvatiti i uredničkog posla što je dodatni bod njenoj pjesničkoj zrelosti. Može se pretpostaviti nedostatak objektivnog odmaka od vlastitog djela, ali to se u ovoj zbirci niti ne očekuje. Izabrane pjesme su osobne i intimne, te stoga autoričina odluka (da ih zaokruži u vrijednosne cjeline prema subjektivnim iskustvima) ima pokriće. Zbirka je život u malom, i to njegov odrasli, zreli, produktivni dio. Podijeljena je u tri cjeline, unutar kojih zapisi nisu nužno kronološki poredani. Prema  mudroj misli da je svatko “krojač svoje sudbine“, Davorka je alegorijski “skrojila” zbirku kroz Skicu, koja predstavlja ideje, želje, čežnje i otvorene mogućnosti, Zakrpu, koja je čisto proživljavanje tih životnih skica i prilagodba okolnostima, te Šav u kojemu je „krojenje vlastite sudbine“ zalog za novi  početak.

“Ponekad lutam. / Zalutam / u nas.” - poentira Davorka u jednoj pjesmi u Skici, prvoj cjelini kojom nas uvodi u zbirku, ukazujući kako i u životnim lutanjima i traženjima idealnog, uvijek postoji odredište i sklonište u kojem se ja žudi pretvoriti u mi, kao u onoj izreci: „ljubav je kad možete živjeti jedno bez drugoga, ali ste odlučili živjeti zajedno“. U Skici ne nedostaje i romantike, npr: “Zaključaj vrata da ne ulazi noć, / zaveži prste oko moga gležnja, / udahni me. Učini da zaboravim. / Netko se već pobrinuo za mjesečinu.”, jer je jasno da je ljubav u idealnoj slici (ili skici) života – sve. Pokretačka snaga, ali i glavni motiv sanjarenja i čežnji koje teže ispunjenoj životnoj misiji u kojoj se neprestano preispitujemo i ispravljamo: Sanjaš li / dok te tako osluškujem kako dišeš? / Sanjam li dok te tako / osluškujem?

U drugoj cjelini, Zakrpi, nestaju ideali, ali povremene čežnje i dalje su prisutne. Dominira oslanjanje na stvarnost, svakodnevnost i zrelost, kroz koje se propliću odstupanja, povremena  razočaranja i mirenje s njima. “Tebe, koji me piješ za velike žeđi / i ostavljaš sol na koži, / tebe ostajem gladna.” - piše Davorka, ne baveći se razinom razočaranja, već zapisujući samo činjenicu i model neispunjenih očekivanja koja su ostala zarobljena u Skici. “Laka ti noć, mili moj, / šapnut ću, / a soba će se smijati, / hladnija no ikada.” Ne naziremo tugu ili negativnu emociju, već samo ranije rečenu ranjivost prikladnu trenutku, uz vjeru da ništa nije izgubljeno: “Osluhni, / ispod Poezije / živa sam ti.” Život je zadovoljstvo “kao bilo tvoga bedra / zapleteno u moje trepavice / skladno kao prije istočnoga grijeha / ne trebam ništa više / možda pjesmu”, pa ipak, Zakrpa je ono što se događa, nepredvidivo i neočekivano u ostvarenju života. Stoga spoznajemo i mogućnost da se životni putevi preusmjere: “Čekat ćeš još dugo / s uhom na vratima, / s prstima na usni, / srcem na barikadama, / ono moje / - Hej. // Ponijela sam ga sa sobom.” U zadnjoj pjesmi Zakrpe je, po meni, najvažniji stih cijele zbirke: “na poleđini ove knjige / stanica je gdje sve počinje / kad između dva straha / izgori želja“. Simbolično, Davorka nas upućuje kraju, koji nije kraj, već novi početak. Vrijeme je da zakrpa dobije šav.

Šav, vidljiv ili nevidljiv, doslovno drži zakrpu na mjestu. Alegorijski skriva ožiljke na vlastitoj koži i stvara cjelinu, omogućava nam da živimo dalje, pokrpani, ali nepokolebani. Šav, treća cjelina, kruna je ove zbirke. Ako očekujete zadnje poglavlje, završetak i smiraj jedne priče, shvatit ćete da se kraj već dogodio, a Šav je novi početak koji se razlio do vidljivog horizonta, izvan konteksta „ljubavi kao jedine životne sile“. Davorka hrabro zaključuje jedan dio životnog puta: „Cijeli će jedan ocean doploviti / noseći sutra na pjeni, / na valu od jučer.“ Samopouzdano korača u daljnje bivanje, prenoseći nam naučene životne lekcije i donoseći optimizam kakav je u Skici bio tek prikriveno nadanje, tajni plan za svako dobro, te zaključuje: “I mora da tako bi zamišljeno / da svakoga njegova karma ganja. / Od sjajna zlata i blagostanja / ostane tek biljeg sjećanja.” Čežnje koje su bile tek intimne „čežnje i ništa više“, u Šavu su uvjerljivi i uzorni nacrti za život. Prisutna je uvjerenost i odlučnost, uz tematski pomak u punu širinu i slobodu života kojeg se ne odriče, bez utega, nedorečenosti, s novom vjerom u prilike koje joj on donosi: I smješkat ću se tvoja, / dočekujući kiše i proljeća. / Cjelovita, i dalje pomalo luda, / pod kapom prvih čuđenja.” Šav, kao cjelina, nametnut će se kao središte i stvarni smisao ove zbirke. Šav donosi poruke nepokolebljivosti, otpornosti, ali i zahvalnosti, kojima su Skica i Zakrpa tek priprema ili uvod. Zaključno, citirat ću, uz privolu, odličan uvid kolege Olega Antonića: Davorkina će nepokolebljivost zahvalnog udisanja života ovdje doživjeti svojevrsni vrhunac u „Krhotinama neba“, završnoj pjesmi Šava i cijele zbirke, kada će ona, s primjerenim odmakom od sebi svojstvenog intimno ispovjednog tona izlaganja, iskoračiti iz osobnog u opće umirivši čitateljev „dah / ukapljen na staklu slobodnog dana“ dok on usklađen sa svijetom zajedno s pjesnikinjom promatra kako, bez i najmanje sumnje, „suze svetog Lovre / kao posuđena sreća / padaju“.

Kroz ova tri ciklusa Davorka nas uspješno vodi iz imaginacije u stvarnost, pokazujući nam kako se od svoje sudbine ne bježi već ju se prigrljuje i „kroji“. Neupitna je iskrenost i otvorenost osjećaja koje Davorka u sebi prepoznaje, te ih lirski artikulira - ponekad direktno, ponekad s dozom mistike, slutnje ili opomene, ponekad s dozom blago erotične vrckavosti. Po želji je sanjar ili realist, ali uvijek i u potpunosti svjesna razlike između te dvije osobnosti koje joj jednako trebaju, s obje noge čvrsto na putu.

Ova zbirka nije za površne čitatelje. No dozvolite li sebi da se ovi stihovi upiju u vas, da ove slike potražite u vlastitom životu i osobnosti, zadovoljstvo neće izostati. Davorkin vers libre je postojan i, usuđujem se reći, prepoznatljiv u suvremenoj hrvatskoj poeziji, ali to ne govorim kao književni stručnjak ili kritičar (jer to nisam), već kao pažljivi čitatelj koji Davorkine radove doživljava kao kvalitetno poetsko štivo osebujnog stila. Cijeli ovaj osvrt, uz zahvalnost na prilici, moj je prijateljski doprinos sestri po peru, u nastojanju da kroz vlastito razumijevanje njenog djela, približim i preporučim ovu zbirku ljubiteljima dobre i životne poezije.



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.