Željko Bajza | Marija Bistrica

    U Zlatar Bistrici ostavili smo prugu i rampu, onu koja propušta do pet putničkih vlakova na dan. Prometanje teretnih vagona nisam vidio. Da li je Rauchova pruga na izdisaju? Nije elektrificirana. Bruj zagorske plavo - kninske dizelske oklopnjače potvrđivao je održivost tog prometnog pravca.Vlak, " Zagorec „ je prošao. Imao je tri vagona. Ponekad ih prometuje s pet i više. Vagone je čuvao poneki putnik. Počesto se dogodi, da je u prometu ima više vagona od putnika. Teretnih vlakovi navodno sve manje prometuje. Nisam ih vidio. Zapadna cesta ide smjerom Lovrečana, Poznanovca, Bedekovčine, Zaboka, sjeverna k Zlataru i Ivančici, a južni za Tugonicu, Podgrađe Bistričko i Mariju Bistricu, a iza Laza Bistričkog izborom su putovi k Moravču, Lazu i Kašini. Konjščina ima i južni " rimsko suvremeni slijed " - i put preko Vinskog vrha bistričko poljaničkog, uz pogansko svetište, blizu Svetog Vida, do Marije Bistrice i dalje.

    Stigli smo u Tugonicu. Čekam da priroda zaliječi otuđenost. Razumijem šapat drveća, pričanje rose, šuma se tamo dolje gotovo crvenjela u suncu kao da između granja probija plamen. Izlazak sunca slabio je nad rijekom. Pogled izmami jedno novo sječanje i izroni iz magle neodređenosti. Čistina između drveča dugačke sjene i koso svijetlo ranoga jutra u šumi izmame jedno novo sječanje i izrone iz magle neodređenosti. Tu stoje redovi niskih kućica usjenjenih drvečem. Ono što se dogodilo davno ostalo je očito u mojem sjećanju u mojoj podsvjesti. Čovjek trajno hodi i traži sveto mjesto, hodočašće je uporno traženje toga mjesta, sam čovjekov život je jedno hodočašće u traženju smisla sreće i ljubavi. Bog homo viator je motivacija za sveti put za sveti cilj. Ne moraš se pitati zašto sam uopće ovdje cesta je kao poput priče. Svatko smije naći svoju jezgru. Moje stope ponjet će uspomenu koraka. Bude se suvremeni kreativni potencijali, razvoj kulturnog i kreativnog sektora, nedefinirana kompleksnost senzibiliteta. Čeka nas kreativna Europa. Treba obnoviti iznevjerene vrijednosti vratiti ugled idealima. Gospodine zašto su se umnožili progonitelji moji. Mnogi se poeti meni zdižu mnogi govore da duši mojoj nema pomoći pri Bogu. Ti svejedno Gospodine jesi obrana moja, dika moja i uzvisuješ glavu moju. Glasom mojim vikao sam Gospodinu i poslušao je mene iz gore svete svoje spal sam i zaspal tvrdo, ustao sam se gore ar me je gospodin pod obrambu primio. Ne ću se bojati tisuću ljudi koji me opstrla jesu. Stani Gospodine Bože moj oslobodi me i sve odagnaj koji meni bez razloga suprotstavili su se.

    Nezaobilazan je dio Hrvatskog zagorja bistrički kraj što vjekuje s nama povezan na neobičan, nerazjašnjen i neraskidiv način. Marija Bistrica zauzima središnji položaj. No, na tim su bregovima veće ljudske naseobine postojale još u 9. stoljeću. Naziv Bistrica prvi se put spominje 1334. godine kao sjedište župne crkve. A ono po čemu je ovo mjesto već stoljećima poznato izvan Hrvatske jest čudotvorni kip Blažene Djevice Marije Bistričke. Uspravna crna, drvena skulptura visoka 117 centimetara otok je spasa tisućama neutješenih, izgubljenih, molećih. Lik Bogorodice s djetetom koja po jednom tumačenju stoji na podnožju od mjeseca. Mjesec pod Marijinim nogama znači njezinu bezgrešnost. Po drugima pak Marija stoji na ljudskoj glavi pokrivenoj kapuljačom. Tako se navodno ovjekovječio sam autor kipa. Kip je omalen ali je velika slava njegova.

    Ne znaš kada je tu ljepše! Je li u proljeće, kada voćnjaci mirišu i kada je sve „vu cvetju“ ili u ljeto, kada se zlatno žito leluja na vjetru? Je li u jesen, kada lišće u šumi dobiva boje poput krasnog šarenog tepiha, a po brežuljcima u „klijetima“ iz preše „moštek curi“, ili zima, kada djevičansko bijeli snijeg daleko od gradskog smoga prekrije doline i brege, a dječja crvena lica pokazuju radost zimskog ugođaja! Stoga i čovjek tog kraja želio se zahvaliti Stvoritelju za taj lijepi kutak domovine Hrvatske, te je tijekom dugih stoljeća nastojao udoline i brežuljke ukrasiti i umjetničkim djelima svoga duha, da bi zajedno i priroda i umjetnička djela bili objedinjeni u divnu harmoniju i neprekidni hvalospjev Bogu stvoritelju.

    Odakle zapravo potiče drveni kip biblijske Marije. Sigurnog odgovora na to pitanje nema. Međutim kip je najvjerojatnije u Zagorje donesen potkraj 15. ili na početku 16. stoljeća. Sa sobom su ga, po svemu sudeći, donjeli bosanski kršćani bježeći pred Turcima. Jer i selo nedaleko Marije Bistrice već stoljećima nosi ime Bosna. U 16. stoljeću kip se nalazio u kapeli na Vinskom vrhu kraj Bistrice. Zbog turske opasnosti zazidan je u zid ondašnje crkve. Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su prijetile, posljednji je put pronađen i postavljen na oltar u srpnju 1684. godine od kada počinju hodočašća u ovo svetište. Stoljeće poslije kada je turska opasnost popustila, ukazalo se, kako narod priča, čudo u obližnjem vočnjaku.

    Obavili smo zagovore popeli se križnim putem do vrha. Lipe cvatu i mirišu. a svijet se mota okolo, riječi padaju jedna za drugom. Žene prolaze livadom. Zapalili smo svijeće i spustili se na livadu ispod kalvarije. Tamo su postavljeni stolovi i klupe, rasprostrli smo stolnjak i izvadili svoje pohance i ručali. Vratili smo se do crkve. Pored crkve postavljen je jedan šator. Pred šatorom stoji visok mršav čovjek sa šiljatom kapom na glavi i udara u bubanj. Onda izlazi iz šatora mlada polugola žena noseći na ramenima veliku žutu zmiju. Ona ju miluje omata oko svoga vrata, ljubi i stavlja njezinu glavu u svoja usta. Na drugom kraju jedan čovjek baca noževe na ženu i uspijeva da ju ne pogodi. Otišli smo još na trg kupiti licitare. Ispred crkve sjede bistrički bokci kljasti, slijepi i uzeti sunce im pali raskrivene glave oni nariču i pjevaju pružajući hrapave ruke spram prolaznika. Dugo nisam vidio koji to glas pjeva nepogrešivim skladom i snagom što pozdravlja narod napjevom koji će odzvanjati tog dana od pravednoga Boga koji će kazniti zle, a dobre nagraditi vječnom srećom. Iščući Boga u sebi na kraju hodočašča pronašao sam nadu.