Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 26. ožujka 2022.

Boris Sertić | Lars Mytting: Sestrinska zvona



-djelo na skandinavskoj zelenoj livadi-
U nas uvelike prisutna skandinavska književnost uglavnom se promatra s primislima kriminalistike, trilera, nečega što bi se moglo literarno-poetički nazvati žanrom sjevernjačke jeze. Krvožedni Nesbø, brutalni bračni par Kepler, Mankell i sofisticiraniji Larsson okosnica su onoga što naša publika poznaje pod skandinavskim kriminalističkim žanrom. Zaobilazeći književne motive krvavog snježnog prekrivača kojeg nam nude navedene literarne veličine dolazimo na jedan maleni zeleni proplanak gdje je snijeg otopljen i raste djetelina. Na toj književnoj ledini, zaredale su se uistinu zelene i plodne djeteline (i to sa četiri lista!). Okružen Jonassonom, Backmanom, u sredini svakako se uzdiže Knausgaard kao etablirani pisac suvremenog intelektualnog kanona. Zelena ledina morala bi naći mjesta za novijeg književnog sjevernjaka (ako ne on kao književnik onda barem njegov roman kao djelo) Lars Mytting. Kao i u ostalih spomenutih autora koji su lišeni diktata kriminalistike njegov roman svjedočanstvo je mnogočega vrijednog i ljudskog, a ono o čemu govori, što je krucijalna razlika među varijacijama skandinavskih književnih filozofija, je toplina koja se može naći u sjevernjačkom (u ovom slučaju norveškom) ledu, i postojanje duha koji se skriva u naizgled nezavršavajućoj tmini.

Mytting ispisuje roman od preko četiri stotine stranica na način da ga oblikuje kao relativno lagan tekst s kratkim poglavljima, čestim dijalozima, brzom radnjom sve u svemu neopterećujućom. Likova nema onoliko koliko ih sadržavaju skandinavske sage iako dobivamo naznaku simbolične ostavštine takvog oblika književnosti prije svega kroz prezentaciju povijesnih paragrafa obitelji Hekne (iz koje dolazi glavna junakinja romana). Vjesnik fragmenata sage kao literarnog oblika još se vrlo lijepo očituje u najavi kako je roman Sestrinska zvona prvi u predviđenoj Hekne trilogiji.

Na samom početku autor fantazmagorično i iscrpno opisuje čuvenu skandinavsku zimu i to na klasičan način svojstven za opisivanje posebnosti svih nacionalnih književnosti. Kao što su mediteranski autori u stanju opisivati more do razine da mu pridodaju antropomorfne karakteristike upravo Mytting opisuje čuvenu hladnoći od koje se ledi zemlja i od koje ljudi umiru smrzavajući se u turobnim prostranstvima i ledenim crkvama. Međutim to neće biti glavno težište ovog romana. Čak ni sretni ili manje sretni opisi ljudskih veza, odnosa i problema neće uspjeti okarakterizirati djelo kao društveni ili emocionalni roman. Autor je narativom međuljudskih odnosa koji se odvijaju u drugoj polovini devetnaestog stoljeća (oko godine 1880-e) često davao dojam ponešto pretjerane suvremenosti. Naprosto se ponekad kroz opise situacija i događaja stječe dojam kako nedostaje odrednica koje bi nam govorile o vjerodostojnosti devetnaestostoljetne, zabačene sredine. To mu na primjer ipak uspijeva kod opisa mjesta i lokaliteta koje ocrtava s velikom razinom pedantnosti i preciznosti. Gotovo da je postignut interpretacijski sklad između njegovih literarnih opisa s crtežima njegovog drugog junaka, arhitekta Gerharda Schönauera. Upravo na tom elementu, opisnu lokaliteta, ali i puno važnije opisu konkretne građevine Lars Mytting izgradit će vrijednosnu jezgru romana.

Poznato je, i Mytting to ne skriva, da je inspirativni naboj crpio iz itekako prisutne, vazda privlačne nordijske mitologije, točnije folklora. Folklor koji u Norveškoj možda bogat, ali nije svjež i živo prisutan kao što je to primjerice katolicizam u Poljskoj. Čak i početna kazivanja o davnim sraslim sestrama Hekne, spomen svih mitoloških bića, praznovjerja oko vatre i vode, smrti, nadasve tih silnih zvona, na koncu savršeno postignuće kod deskripcije cjelokupne crkvene građevine, sve je to načinjeno tako da im je udahnut žar koji je svim fantastičnim elementima podario vjerodostojnost koja onda nadilazi legendu i čitatelj naprosto vjeruje. Takvo što je, uzgred rečeno, teže postići u skandinavskom ozračju nego u primjerice slavenskom književnom krugu. Slavenske priče i kletve prenose se lakoćom, nerijetko čeličnim neuništivim usmenim predajama. Slavensko poganstvo stvorilo je narativni okvir koji dopušta vrlo jednostavnu implementaciju svojih fantastičnih folklornih bajki i one lako postaju literarni i idejni koncept međutim sjeverni razvijeni protestantizam stvara razumski utaboren sustav u kojem stare rune ili tapiserije s prikazima mitoloških zvijeri ostaju upravo i samo to – stare rune i piserije. Činjenica da se radnja zbiva u jednom prošlom primitivnijem i društveno praznovjernom vijeku ne određuje kvalitetu vjerodostojnosti fantastičnih elemenata u slučaju Myttingovog romana već njegova autentična sposobnost uvjeravanja. Crkvena zvona, uspijeva nas na koncu uvjeriti, jesu živa, dapače oštro i grozomorno upozoravaju i crkva je također živa (antropomorfna estetika) koja se brani, koja se odupire, na kraju i umire, ali i u osveti ubija.

Istom takvom kvalitetom autor prilazi i svojoj temeljnoj konstrukciji romana, koja možda i nije njegova prvotna intencija, ali se po vrijednosnom sudu nameće kao temeljna, a to je crkva. Drvena crkva, kakvih je na sjeveru i u Norveškoj, uostalom i raspravljano je u romanu, bilo mnogo. Buntangenška prastara, ponosna drvenarija stajala je kao živi lik u njegovu romanu. Majstorski razrađuje pitanja materijala, konstrukcije, načina i vještine gradnje. Gradnje, naravno od drveta, a upravo je to ono što je autoru svojstveno, u čemu je dobar. To se naslućuje i u njegovoj prijašnjoj knjizi Hel ved koja je jedne vrste vodič obrade i korištenja drvne građe). Gotovo znanstveno, minuciozno Mytting oprimjeruje pomalo zaboravljenu konzervatorsko-restauracijsku raspru koja vuče korijene još iz Bečke škole povijesti umjetnosti. Njegov pastor igra ulogu restauracijskog konkretista dok je arhitekt Schönauer, poduprt svojim naručiteljima iz Dresdena, konzervatorski idealist. Zaljubljivi pastor Kai Schweigaard usto što je verzija prosvjetiteljskog razuma nastoji ostvariti boljitak ili napredak preko restauracijske novogradnje. Nasuprot njemu razvija se nepomirljiva konzervatorska logika prezervacije onoga što je svojom povijesnošću razvilo svojevrsni duh koji predstavlja vrijednost samu po sebi. Takva razrada u srži konzervatorskih načela nije često viđena u književnosti. Vjerojatno je prozaicima nezahvalna i dosadna sama po sebi. Literati ipak drže do toga da im roman ne postane arhitektonski udžbenik, ali Mytting pripovijedajući o velikoj drvenoj zmiji koja je nekoć bila dio crkve postiže intrigirajući učinak. Takve činjenice daju naslutiti onu jednostavnu književnu ocjenu, a to je da je ovaj roman jednostavno rečeno „pametna knjiga“.

Mytting je svakako uspio i ovim romanom zainteresirati publiku, čemu svjedoče i trgovačke brojke recentne publikacije. Sestrinska zvona, može se figurativno konstatirati, su zazvonila i pozicionirala autora na zelenu skandinavsku livadu koja je kao suvremeni književni prostor lišena kriminalističkih i triler brutalnosti. Ostaje za vidjeti (ili pročitati) hoće li Lars Mytting obistiniti svoj planirani naum da Europskoj književnosti zaista podari ostale nastavke time zaokružujući pravu suvremenu skandinavsku sagu.

Lars Mytting: 
Sestrinska zvona
Naklada Hena.com








Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.