Ivan Meroveus | ubijanje snova

od kositra nisam
ne od trske
moje misli slušaju otkucaje srca
i bešuman pogled kroz kičmu sreće u njima
a moguće je
sve je opsjena u snu koji ne prestaje
zaludan trud spavača
da se nasiti sna u kojem bi sretan bio
dok svaki zbunjujući nerv kirurški precizno u stvarnosti poslije
bit će odstranjen svijesti što boluje tijelom

od čega sastavljen je ovaj pokret
što želio bi nešto
u čemu nalazi se glatka površina uma
koja ga slijedi i sklizne
nekamo gdje su cirkuske šatre
i u njima pelivani na užetima
što svojim padovima uveseljavaju publiku
sa svakim padom srce se trzne
u svakom padu propadne teže
prereže spasonosnu mrežu
i napokon trup sna ostane ležati
poput smeća koje će kasnije
netko loše plaćen rutinirano pokupiti
ne misleći o ničemu što bi se vrijedilo zabilježiti

tako jednostavno teče vrijeme
neosjetno na osmijehu Harlekina
i masku uzmeš kao što svi je nose
pobogu - tako se mora!
i ponavljaš: sve je u redu
to je samo obično nadmetanje u ubijanju snova
kao C'est la vie
dok gledaš jarbol usmjeren dvojnoj zvijezdi
i nestaješ u njoj
od boli oslobođen svjetlošću što ti prožme dah

a probudiš se sutradan
izrezanog tijela i odstranjenih sjećanja
željan jutarnje kave po navici
i nastaviš koracima
od kojih se život sastoji
bauljajući po poluprozirnim posudama pristojnosti