Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

četvrtak, 20. siječnja 2022.

Pramcem u sumrak


Nešto. Bilo što. Sve osim ništa.

Piše: Jelena Miškić 
Nešto. Bilo što. Sve osim ništa.

Proteklo vrijeme koje mjerim od prvih loših vijesti kako smo se kao ljudska bića morali suočiti s nečim toliko nemogućim preko tek nekoliko mjeseci prije kada smo bezbrižno ispijali kavice na sunčanim terasama bez ikakve primisli kako ćemo se udaljavati jedni od drugih još više, do upravo ovog trenutka kojeg silno želim zabilježiti, složila sam, ispravak, izračunala kako svaki dan trebam odživjeti ne bih li sačuvala taj maleni djelić sebe za kojeg su prvo moja baba Melanija jer me najviše trpila, a onda moja majka koja je strašno i iznutra patila oduvijek tvrdile da je dio nastavka nekog čudnog obiteljskog gena kojeg je donio Danilo.
Naravno da je ta muška loza redovito kriva za ...nešto. Jer nisu htjele reći nemirna. Jer čije dijete je nemirno? Neobuzdano i pusto kako je pričala ona sa kraja ulice čiji su dečki uredno opeglani sjedili na hoklicama kao drvene Marije, a ja kad god bih projurila pored njih bih se pošteno beljila, a oni utrčavali svojoj babi u suzama kako sam zločesta. Nikako naše. Čije dijete je nemoguće hiperaktivno, čupavo sa bajera, nedokazno, vječito-nešto-po-svom, na hitnoj službi polomljenih ekstremiteta od pentranja po višnjama i trešnjama, previše znatiželjno, ubrzano do neizdrživosti, najbolje pustiti...ta naše je. Dijete. Pa onda i djevojka. Neka je, pusti nek juri, žuri, ljubi, voli, nalazi, dobija, gubi, sve je to život, nek dokazuje, ispravlja, nek teži!

Nek traži! Svoj mir.

Prije nekoliko mjeseci se dogodila sasvim nadrealna stvar. Nekako nisam sklona takvim podešavanjima svemira, jer jednostavno to je tako u mojim postavkama. Teško je povjerovati u bilo što izvan gabarita zdravog razuma. Ali za ovu priču je sva ta čudnovata dogodovština prije par mjeseci vrlo važna. Radila se nekakva rekonstrukcija natpisa na starom križu oštećenom u ratu na vukovarskom starom katoličkom groblju kojeg smo kolege i ja otišle pogledati u nadi kako bi pomogli u rekonstrukciji natpisa. Tragali smo za ostacima određene obitelji i tako prolazeći u tišini među preminulima, već na zaključku kako nismo pretjerano sretni sa nađenim informacijama, ja sam odjednom rekla: "Upravo smo prošli pored moje grobnice!"

Kolega me pogledao i pitao: "A kupili ste znači?!" Ja sam se oduzela u šoku da sam to rekla na glas, a najviše što to uopće nije bila istina. Kakva grobnica? Kakvo umiranje? Štedim za odlazak na neko egzotično putovanje! Kakve crne pomisli?! Naravno da mu nikada to nisam priznala. Kako je to uopće moguće?

Malo sam kao promrmljala - ma da, evo nešto rješavamo i požurila prema autu.

Ova priča postaje još nevjerojatnija što me sestra najčudnije shvaćala - ma rješavat ćemo to po nastaloj situaciji - bile su njezine riječi. Što si napela? Opet juriš bezveze! Gluposti! To se tako ne radi!

U svoju obranu izricala sam sve argumente koje sam još kao realno - razumna imala. Tu smo rođeni, prohodala sam u ovom dvorištu, sav moj život stane u ovih par ulica, tu želim da i završimo. Dvjestotinjak metara od živog doma neka bude i onaj posljednji. Ma kakva strašna misao! Kako tako sad odjednom? Pa što se događa? Je li netko bolestan? - sestru sam bezveze uzenmirila. Sada žena. Ta naša je. Opet naša Jelena. Pusti ju nek radi po svom - glavom je odmahnuo otac majci, pomiren s poznatim i mojom naravi. Ta njegova sam. Priča postaje još bizarnija. Vratila sam se na mjesto gdje sam tu rečenicu izgovorila. Točno na to mjesto.

I to je bilo to.

Stojim neki dan, sada kao vlasnica tog grobnog mjesta nakon mjeseci detektiranja vlasnika i pregovora oko prodaje i gledam natpis. Naš posljednji dom. Moj posljednji. Naravno kako će trebati određene preinake i dodatke svemira kako će već biti određeno, ali nešto... bilo što, sve osim ništa nije bilo prihvatljivo.

Nabacala sam sve što se moglo u silnim godinama življenja nabacati; ljude, događaje, ljutnje, patnje, pobjeda i poraza, smijeha, suza, sreće, tuge, jada, boli, blagostanja, siromaštva, imenica, zamjenica, pridjeva, brojeva i glagola, čudo jedno.

Stojim nad tim mjestom i znam. Našla sam. Taj blaženi osjećaj postignute svrhe je za mene doživljen, odrađen i kao nikada do sad ja osjećam mir. Konačno. I da, sretna sam. Bizarno.

Pošteno priznajem. Kako bi moj otac rekao u svom famoznom izričaju dok mota pecaljke - Što te više boli uvo, manje te boli glava.

Eto. Sad me boli uvo.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.