Lorena Vojtić | Anarhija tuge

 

Doživotno ljubljeni...

I sam znaš kako je

teško udahnuti

kad te pritišće praznina -

ta; od duboke boli

salivena, turobna

i mukotrpna tmina.

Poradi nas

nevoljko

usitnjavam

ove ostatke duše,

jer već odavno

nisam cjelovita.

Vraški nedostaje

taj buntovni

dio mene,

pod prašinom

gotičkog vela.

Zajednički

miris strasti,

drhtaj epohe

zagrljaja,

iščeznuo je

poput lahora.

I nema me,

baš nimalo,

u blizini tvojih;

dugotrajnom žalošću

okovanih sjena.

Ljubavi...

Prolazi nam

neponovljiva mladost,

u nepovrat lete godine,

a mi se sjedinjujemo

s fragmentima osude,

nerazumijevanja

i gorde distance.

Život nam se transformirao

u nešto posve neznano.

Ma, koliko god se trudili,

i dalje ne možemo razvedriti

mučno zaleđene osmijehe.

Kamo je nestalo

bezvremensko vrijeme

koje nam je darovano?

Lebdi li nad

raslojenim svemirom,

ili nas sakramentalno čuva

na križ položenom,

svetom zakletvom?

U drugačijim okolnostima

opasnih događaja,

prepušteni smo izgradnji

vlastitih dojmova

sklada i destruktivizma.

Prečesto propitkujem

što smo sada...

Ti si, nesumnjivo,

moj alter ego,

no, tko sam ja?

Po svemu sudeći

jedna od onih -

koje na katarzu srca

čekaju vjekovima...