Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

nedjelja, 2. siječnja 2022.

Katarina Zadrija | Kamena Gorica


Putem iz Vrbovca prema zapadu uz mene promiču zrele livade, žedna polja i tiha sela. Sparina je legla na zemlju. Krenula sam starom cestom, kako bih barem malo uživala u krajoliku. 

Prolazim kroz selo Gaj. Svako naše selo ima svoju kapelicu i/ili putni križ i društveni dom. U Gaju se nalazi kapelica posvećena Srcu Isusovu. Prvotna je izgrađena 1928 godine, da bi ju kasnih osamdesetih zamijenila nova kapela.

Selo Dijaneš, manjim dijelom smješteno uz cestu Vrbovec-Sveti Ivan Zelina, većim dijelom u ulici prema jugu, u svom središtu čuva kapelicu Sv. Dioniza koja se već 1520.g. spominje kao župna crkva. Danas je to kapelica koja pripada župi Vrbovec.

U Krkaču mir i tišina, nigdje nikog. Brezani su se naslonili na Rakovec i skoro da tvore jednu cjelinu.

Na brdašcu, u Rakovcu usprkos žegi ustobočio se toranj crkve sv. Jurja. Jedino se on ne skriva u hladu. Lijepo je sjesti u ugodu crkvenih zidova, odmoriti, zahvaliti za primljeno, zamoliti oprost za propušteno i zatražiti blagoslov. Od davnine je crkva posvećena sv. Jurju. Župa se u Rakovcu spominje već 1334. godine. Rakovec je uz Vrbovec, tada bio centar cijeloga kraja. Prozborila sam u sebi: „Bože pomozi“, i nastavila dalje.

Pred seoskim dućanom sjedi ekipa sa zamagljenim pivskim bocama u rukama. Nogometno prvenstvo je. Svaki od njih je tu ispred dućana i trener i vratar i napadač.

Cesta nastavlja kroz šumu do sela Kreča Ves. Tu je lijevo u ulici koja vodi u polja izvor termalne vode. Nitko od nadležnih vlasti koje su se smjenjivale još od kad je izvor u funkciji od 1980. godine nije našao za profitabilno ovdje izgraditi toplice. Snalažljivosti puka nema kraja. Postavljen je tuš pod kojim se ljudi tuširaju, a termalna neiskorištena voda se godinama slijeva po okolnim poljima.

Kreča Ves ostaje iza mene, prolazim nadvožnjakom preko autoputa i malo dalje mostom iznad potoka Lonja. Lonja ovdje jedva gmiže, tek toliko da se voda miče kako bi se moglo reći da je tekućica. Sva sreća da ima dubina u koje se mogu ribe zavući i preživjeti ovu sparinu.

Nakon par sto metara skrećem prema sjeveru. Jedno za drugim nižu se sela koja pripadaju gradu Zelini. Spojena tako da nismo sigurni gdje jedno završava, a drugo počinje. Brzo sam prošla kroz Marinovec. U Šulincu kraj putnoga križa širi se ruža. Omotala je ogradu oko križa kao u priči o Trnoružici.

U Sv. Ivanu Zelini napušteno sajmište danas je deponij građevinskog materijala. Od vajkada je bilo glavno trgovište poljoprivrednih proizvoda i stoke za taj dio Prigorja. Od kad su devedesetih sajmovi ukinuti, prostor stoji pust. Nema više blaga, seljaka, nakupaca i prekupaca.

U ono vrijeme dok su sajmovi bili u modi, iza kipa Sv. Antuna na križanju gdje skrećem prema Varaždinu, nekad je bila zalogajnica. Danas je zatvorena. Nema tko piti liko nakon uspješno završene trgovine. Put prema Zelinskim bazenima je zatvoren. I oni su mrtvi. Usprkos prirodnom bogatstvu, nema toplica, nema bazena. Narod se kupa u znoju lica svoga.

Prema Varaždinu selo za selom se niže kao niska na žici. Sela bliže centru su bogatija, malo, malo nailazim na reklamu nekog obrta. Kako se udaljujem tako imam dojam da putujem kroz vrijeme. Uz put se redaju cvjetnjaci ispred kuća koje nisu nužno nove i moderne. Tu se još uvijek može gdje-gdje vidjeti starohrvatski način gradnje kuća i gospodarskih zgrada. Drvene niske prizemnice omazane blatom, obojene vapnom ili bojom po volji vlasnika.

Crkva Svetog Martina u Brezničkom Humu stražari pred mjestom ako idete sa suprotne strane. Nama s druge strane želi sretan put. Spominje se davne 1334. godine.

Ubrzo skrećem s glavne ceste prema zapadu. S obje strane se diže stara šumu koja gradi tunel. Kroz otvorena stakla auta nosnice draže osvježavajući mirisi mahovine i šumskog bilja, vode ima u potočiću. Taj potočić, to je zapravo onaj isti sporotekući potok Lonja preko kojeg sam već prošla, a koji se puno dalje prema svom ušću pretvara u rijeku. Svoju bočicu s vodom sam ispraznila. Udišući svježi zrak, zaboravljam na žeđ. Kad bih barem mogla uhvatiti ove mirise šumskog bilja i netaknute prirode, tu svježinu u ovu praznu bocu! Bio bi to najkvalitetniji parfem.

Cilj mi je selo Kamena Gorica na obroncima Ivanščice. Grane tunela se pomalo razmiču. Preda mnom puca pogled na brdo na kojem su kućice u selu Donje Makojišće poredane uredno uz cestu kao Lego kocke.

Vjeran pratilac potok Lonja udolinom prati cestu. Nailazim na selo Podrute. Kuće su zidane, uređene, na prvi pogled ne odaju da se nalazim na selu. Gdje koja zatvorena. Vlasnici su u velikom gradu ili inozemstvu. Roštilj u sjenici čeka povratnike i goste. Znak „Djeca na putu“ obznanjuje mi da prolazim pored pučke škole. Škola među brezama odmara. Praznici su, nigdje žamora ni dječje vike. Prolazim preko pruge koja spaja taj dio Zagorja sa Zagrebom i Varaždinom. Nekoliko puta prelazim prugu, jer ju zavojita cesta u podnožju bregova često sječe. Pruga je ovdje žila kucavica. Bojim se da je u prošlosti češće odnosila živalj nego unosila živost ovdje između šume i gore.

Gore na brdu je cilj moga puta. Skrećem u desno, penjem se do cilja zavojitom uskom cestom, koja mi omogućuje lijep pogled na dolinu kojom sam prošla. U jednom trenu me preplavio osjećaj kao da lebdim iznad doline. Pogled mi je prikovao dio koji je ostao dolje, a koji tek sad s brijega vidim.

Crkva „Kraljica mira“ na križanju, u Podrutama zagrljena je planinom. Zaista pravi naziv za crkvu u ovom kraju gdje caruje mir i spokoj. Izgrađena je 1999. godine, nedaleko mjesta gdje je 1992. od strane tadašnje JNA srušen nenaoružan helikopter s promatračima mirovnih snaga EU. U napadu je poginulo pet osoba. Građevina je to klasičnog stila, trokutastog zabata. Spada pod župu Madžarevo. Isus je zavapio: “Oprosti im oče jer ne znaju što čine!“

I meni se otelo: „Oprosti im Bože, nisu znali što čine. Pokoj vječni preminulima daruj gospodine!“

Više gledajući predio koji sam propustila skrećući u brdo nego ispred sebe, krivo sam skrenula. Odjednom sam se našla među vinogradima. Tu je pogled puknuo na drugu stranu, na hrpice kuća utonulih u šljivike po okolnim bregima. Na krivom sam putu.Okrećem auto, vozim lagano do asfalta.

Ispred mene kao naslikana stoji gora Ivanščica. I Petračave špilje. Danas moj cilj nisu špilje u kojima su prema legendi prebivale vile. Ovo je gorski kraj nedaleko prometnice koja oduvijek spaja značajne gradove. Uz ovaj kraj se također vežu priče o razbojnicima koji su napadali putnike i karavane. Moguće je da su oni obitavali u tim špiljama, a ne vile. Priče o vilama i coprnicama su vjerojatno bile krinka za naivan puk.

Na križanju gdje sam krivo otišla krećem u desno.Nailazim na kuće utonule u voćnjake. Jednako ima starogradnje, jednako novih zdanja. Selo Kamena Gorica, koje je u sastavu grada Novog Marofa, penje se u brdo. Na početku se ljepotom dići kapelica novije gradnje. Urešena je vitrajima koje je slikala lokalna umjetnica. Pogled iza kapelice puca na okolne brežuljke okićene kućama. U daljini se nazire ruševina Grebengrada, ispod kojeg izvire rijeka Lonja. U starini je na Lonji bilo puno mlinova. Na žalost, ni jedan se nije održao do današnjih dana.

Grebengrad je srednjovjekovna utvrda koja se spominje od 1277 godine. Promijenio je više vlasnika. Posljednji vlasnici su bili grofovi Erdõdy, koji su grad napustili 1710. godine i preselili se u novi dvor u Novom Marofu. Od tada Grebengrad propada. Grebengrad ostavljam kao ciljnu točku svog budućeg posjeta ovom kraju.

Auto ostavljam pored kapelice. Nedaleko, pod brijegom s desna na livadi stoji četvrtasta kula. Staro zdanje, možda ostatak nečeg većeg. Pretpostavlja se da je bila dio vojnih fortifikacija Grebengrada. Vjerojatno je u vrijeme Turaka služila kao stražarnica s koje su se u Grebengrad dojavljivale kretnje neprijatelja. Prema predaji 1710. godine je utvrdu Grebengrad zahvatio požar. Tada je iz Grebengradske kapelice spašeno zvono za koje se vjeruje da njegova zvonjava štiti narod i kraj od svih zala. Doneseno upravo ovdje u ovu kulu koja tako postaje kapelica i zvonik Sv. Ivana Krstitelja.

Posljednja zvonarica zvonika bila je Slava Pupek koja je preminula u ožujku 2019. Slava je posao zvonarice preuzela od svog supruga u čijoj se obitelji posao zvonara prenosio s koljena na koljeno. Uz redovno obavljanje posla zvonarice, Slava je zvonila protiv vremenskih nepogoda od Spasova do Miholja. Za vrijeme zvonjenja molila je krunicu „Sveti Jaki“.

U oči blagdana Ivana Krstitelja zvono je zvonilo od sumraka do ponoći, kako bi očuvalo narod od zlih sila coprnica iz Petračevih spilja, vremenskih i drugih nepogoda. U zvonjavi su uz zvonaricu sudjelovali i mještani sela Kamena Gorica. Zvonarica je preminula bez pravog nasljednika koji bi zvonio i molio za svoj kraj kao što je to činila ona.

Međutim, našlo se tko će održati zvonik živim. Mladi ljudi, mlade udruge njeguju spomen na zvonaricu, održavaju tradiciju zvonjenja, tradiciju i predaje kraja. Kultirno umjetnička udruga „Magda i Lujza“ u suradnji s gradskom knjižnicom Novi Marof organizira svake godine večer uoči Ivanja kulturno događanje pod nazivom „Vilinsko Igrišće“ na koje sam i ja pozvana.

Oko zvonika se već skupilo dosta svijeta. S prostora ispred zvonika se na daleko pruža pogled. Vidi se dobar dio Kalnika i podkalničkih sela.

Volim okupljanja pjesnika duhovne poezije. Takvi su susreti za mene hod zahvale na oprostu za sve što sam krivo učinila mišlju, djelom i propustom. Zahvala majci Mariji, našem spasitelju i dragom Bogu.

Atmosfera kod zvonika je svečana, ali opuštena. Ljudi su željni vjerskih i kulturnih događanja i prepričavanja tradicijskih predaja. Prostor ispred zvonika je improvizirana pozornica na kojoj se smjenjuju dječje i odrasle glumačke skupine, pjevači, plesači i pjesnici.

Program traje oko sat i pol, ali kao da je trajao deset minuta. Vješto pripremljeno i raznoliko, publika bi na kraju još.

Sunce je zašlo za Ivanščicu i upalilo vatru njenim vrhom. Nebo iznad zvonika se prelijeva pastelnim bojama. Svetački nježno, smirujuće.

Žene iz lokalne udruge „Kraljica mira“ su uz sudjelovanje u programu, za sudionike i publiku pripremile zakusku koja se sastoji od tradicijskih kolača toga kraja. „Kruščiće grofice Lujze“ koji su pred zaštitom ministarstva kulture, tradicionalno pripremaju članice udruge „Magda i Lujza“ iz Madžareva. Udruga njeguje uspomenu na dobrotvorku groficu Luisu Erdõdy. Luisa Erdõdy, žena vlasnika Novog Marofa, je pomagala sirotinju, bolesne, a posebice djecu. Stoga je na svetke djecu darovala kruščićima u koje su bile umiješane sjemenke lana. Vjerovalo se da lan ima blagotvorno djelovanje na organizam načet tuberkulozom. Sjemenke lana su se žvakale kao preventiva bolesti tuberkuloza, pošasti tadašnjeg vremena. Danas je taj ukusni zalogajčić lijep suvenir koji svak rado sa sobom ponese.

Grofica Luisa Erdõdy, čiju obitelj je također poharalo zlo zvano tuberkuloza, osnovala je uz pomoć svojega supruga grofa Rudolfa bolnicu za stanovnike novomarofskog kraja koja je u svibnju 1890. svečano otvorena, pod nazivom Svete Marije de la Salute (Svete Marije od zdravlja). Bolnica je smještena u prostore zgrade na novomarofskom imanju Možđenec, koje je izgrađena još 1780. Godine. Za bolesnike su se brinuli liječnik i časne sestre. Grofica Luisa je dva puta dnevno dolazila u bolnicu i pomagala u njezi bolesnika. Za bolju komunikaciju dvora u Novom Marofu i bolnice, grofica je dala uvesti direktni telefonsku liniju. Bolnica je bila kapaciteta petnaest bolesnika, četiri kreveta si uvijek su bila rezervirana za djecu.

Grofica je bolnicu uzdržavala punih dvadeset godina. Kada su 1923. godine gorfovi Erdõdy napustili dvorac Novi Marof, dvorac je pretvoren u bolnicu.

Slušajući dječje glasove kako pjesmom i glumom slave i hvale Boga, zavapila sam u sebi: „Bože, blagoslovi svu djecu svijeta!“

Bilo je lijepo provesti popodne ovdje pod Ivanščicom, u malom zagorskom selu Kamena Gorica. Naći mir u i spokoj u vjeri, kulturno se uzdižući i još štošta naučiti. Kako sam došla iz najdaljeg kraja, nije mi bilo za čekati noć. Putem do auta, slušajući zvukove od tornja, od kud se razlijegala blagotvorna zagorska muzika i žamor prisutnih prošla sam kao u snu. Vraćajući se opet uz rječicu Lonju, pristala sam kako bih propustila mamu divlju patku koja je vodila jato malih pačića, očito s kupanja, u gnijezdo.

Kamena Gorica je ostala iza mene u ozračju smirenosti, poštovanja tradicije i vjere. Do neki drugi put.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.