Ivan Meroveus | Palach

 

(16. siječnja)

Na Palachov dan

uvijek se mora nešto reći,

a htio sam šutjeti neko vrijeme.

Možda je to zbog Mjesečine

i njezine iskričave polarizirane svjetlosti

koja ne da sna

i stoga što je sada najudaljenija Zemlji,

a kada je takva 

moć privlačnosti joj je najizraženija;

što je neobično, jer 

što je nešto udaljenije to je neosjetnije,

a ova Mjesečina sada dublje uvlači se u sve pore

i sljubljuje s nečim što joj pripada i što je njezino,

stvarajući tako uzajamnost nemira,

ne objašnjavajući ništa, a neprestano tražeći.

Tko zna kakva je Mjesečina

Jana povela za ruku?

Dalo bi se provjeriti kod zvjezdogledača,

ali neka njih –

oni umiju samo sa zbrajanjem.

A Palach je učinio

nezamislivo,

pokrenuo je tihi gnjev

zauvijek ovjekovječen na posmrtnoj masci.

Nešto se moralo učiniti.

Vjerujem kako se to dogodilo iznenada i događalo dugo.

Sve ono nagomilano što je stisak činilo nepodnošljivim

i slika svega onoga što će mu biti pridodano

snubilo je mladića,

koji je mogao imati drugačiju budućnost.

A snubiti nekoga je umješnost,

to je neprekidno dozivanje,

isprva iz daljine kao neobičan šum donešen naletom vjetra,

potom eho koji za sebe traži pozornost,

a u konačnici trajno pulsiranje nedohvatljive poruke

čiji sadržaj mora se naučiti pročitati.

Inače, sve bilo bi uzalud

i vrijeme što je dolazilo paralelnim tračnicama

prošlo bi,

jer ne bi bilo skretničara.

Nešto zaista nezamislivo dogodilo se

na današnji dan

kada su strogo kontrolirani vlakovi

u jednoj obećavajućoj mladoj sudbini

zaplesali danse macabre.

Vjerujem kako je ples bio uzajamno odobrovoljenje,

jer je pristanak na nestanak

nagrađen živim sjećanjem svima onima

koji će dolaziti i poželjeti osluškivati snubljenje vremena.