Edita Kutnjak-Zlatar | S druge strane prozora

Kod kuće hrpa pročitanih knjiga. Mislim si, idem do knjižnice i možda me kolega pod okriljem noći pusti da si na brzinu s one naše prve police novih knjiga odaberem nešto za čitati. U knjižnici svijetla. Zaključana vrata. Zvonim. Netko dolazi. Zabezeknut pogled. Edita? Ti? Čemu čuđenje, mislim si. Radimo već trideset godina zajedno. Pa, zna me. Potvrda? Nemam. Stojim na ulazu kojim sam prolazila tisuće i tisuće puta i gledam u njegove oči, ostatak lica ne vidim. I pomislim na dio upravo pročitane knjige: Što čini jabuku? Amosa Oza, kada ga novinarka pita koji je dar književnosti, a Oz odgovara, dar je dvostruk. Prvo uzmeš u ruke knjigu i tamo recimo na dvadeset i četvrtoj stranici zastane ti dah: pa ovo sam baš ja, kako je to pisac znao. On me ne poznaje, a govori o tajnama koje nisam nikome nikad otkrila. To je prva vrsta dara. Drugi dar je potpuno suprotan. Čitaš stranicu za stranicom i tamo na osamdeset i četvrtoj stranici odjednom si zatečen, kažeš: vau, ovo nikad ne bih mogao biti ja. I da mi daju milijun dolara ne bi tako nešto mogao napraviti. Eto, baš to sam u tom trenutku pomislila, ja to ne bih mogla. Gledati u oči naše dugogodišnje čitače i reći im ne možeš dalje? Ljude koji žele samo ući u prostor knjižnice, prošetati među policama i pronaći neko dobro štivo za čitati? Posuditi knjigu? Pitam se što je tu loše? Zbog čega brinu oni na vlasti? Što misle da će ti ljudi saznati iz romana i priča koje stoje na našim policama? Da, priznajem prašine ima mnogo, neke knjige stoje godinama i čekaju čitača koji će se zainteresirati baš za tu knjigu i malo je iznijeti van na zrak, listajući i čitajući provjetriti stranice i skinuti dugogodišnju prašinu. Ali prašina nije štetna, svuda je oko nas. Ako misle da su knjižnice pune ljudi kao što je u kafićima ili u dućanima ili na nogometnim stadionima, varaju se. U knjižnice u zadnje dvije godine dolaze samo oni koji još uvijek imaju snagu razmišljanja i koji mogu svoje misli zaokupiti romanom, pričom, pjesmom ili bajkom i na trenutak otići u neki novi i bolji svijet, možda i mračniji, nije važno. Malo je takvih. Mnoge je zarobio ovaj svijet i zato knjižnice ostaju prazne i čekaju neka bolja vremena. Jedino što mi pada na pamet da bi moglo mučiti one na vlasti je to da bi netko od čitača želio posuditi neku znanstvenu knjigu, možda iz biologije ili kemije i tako naučiti nešto važno. A upravo te važne knjige u našoj knjižnici stoje odmah na ulazu, lijevo, 001 znanost i znanje općenito ; 008 kultura i civilizacije. Ali probajte i sami izračunati koji postotak ljudi od tih malo koji dolaze u knjižnicu bi izrazio želju za nekom znanstvenom knjigom? Zato još uvijek ne razumijem.

Kad se samo sjetim, na koje smo sve načine pokušavali doći do više korisnika, čitača. Bili smo pravi maheri u tome. Da, vrata su uvijek bila širom otvorena. Ponekad smo pribjegli i nekom lukavstvu, simpatičnom programu, kreativnim radionicama, igri, pjesmi, pričanju priča. Odlazili smo na trgove, na sajmove, u parkove i pred velebne dvore, samo s jednom mišlju, knjiga je ono što je dobro, posudi je i probaj naučiti nešto iz nje, neka ti bude najveći prijatelj prije spavanja. I tako bi im iz mjeseca u mjesec, onako usput nudili birane naslove, sve dok ih nismo „navukli“ na čitanje. I mnogi bi tada rekli: to mi je ono najljepše u danu, ujutro se probudim, kavica i knjiga. Da sam barem to znala prije. Da, šteta što nisu, jer sada su vrata zaključana. Ne mogu ući svi, samo neki mogu. Da su znali prije za taj užitak čitanja danas bi bili bogatiji za stotinjak naslova, priča, razmišljanja raznih pisaca čija je i želja da ih se čita i da se promišlja o pročitanom i donese neki svoj, vlastiti sud. Boje se oni tih naših misli. Žele ući u naš um i promijeniti ono sveto u nama. U svemu su uspjeli, dali nam igara i igrališta, velike šoping centre, blještave stvari, navukli nas na kredite samo da imamo što više i više. Sada shvaćam, jedino što nemaju je taj tanani dio našeg uma gdje skrivamo ponekad i od samih sebe naša uvjerenja i naša vjerovanja da postoji ono Dobro i ono Jedno iznad nas, gdje postojimo Mi kao duhovna bića, bića koja mogu postići sve što žele jedino ako im je um čist i ako u njemu stanuju zdrave misli.

Kolega i ja još uvijek stojimo na stepenicama i pričamo, o čemu drugom već o našim zdravstvenim tegobama. Slušam ga. I sjetim se mnogih naših starih korisnika koji su dolazili u knjižnicu samo na čašicu razgovora. Svaka ih knjižnica ima. Pitam se gdje su, da li su dobro, kome pričaju svoje priče? Tko ih sluša? A to i Oz u već spomenutoj knjizi kaže, blagodat je kad te netko sluša. Ovo je moj dar književnosti, poklanjam ovaj razgovor jer sam sretan što me tako dugo slušaš. Danas na svijetu postoje milijuni ljudi koje nikad nitko ne sluša, kaže Oz.

Knjižnice su bile mjesta gdje su ljudi mogli podijeliti svoje priče s nama, jer smo ih mi, knjižničari slušali.

Razgovor je zapeo. Odlazim bez novih knjiga za čitanje.

(nastavlja se)