srijeda, 10. studenoga 2021.

Tamara Bilankov | Ljeto 97.



To ljeto 97' bilo je toliko ljepljivo i sparno da sam se na kraju pristala poljubiti sa jednim dečkom koji mi se uopće nije sviđao kako bih raspoloženje vremena konzistentno produžila i na svoju usnu šupljinu. Zašto sam to tako napravila, ne znam, samo se sjećam kako sam samoj sebi bila zanimljiva odlučujući se ići kontra vlastitih nagona, u kontra smjeru njegovog jezika. Činilo mi se kako ostale životne misli ne razaznajem od vrućine koja se oko mene stiskala kao nabrekli mjehur. Boje su kričale, a crne i bijele nijanse prekrile su se prašinom. Za obiteljskim ručkom šutjelo se na stolicama klizavim od znoja. Naši međusobni pogledi bili su ko ulje na vatri pa smo svi radije tvrdo gledali u stol. Tata je bio tamnih, a mama plavih očiju. Kapali smo po podu i klizili kroz zrak. Češkali smo ranice nastale od komaraca i čekali jesen da nas obveze nužno razdvoje. Kada je došao listopad osjećala sam se dobro i odraslo te istovremeno slabo i dječje. Sa kišnim jesenskim oblacima u meni su narasle neke nove riječi koje su se ispod kože trzale poput snažnog išijasa. Negdje u podnožju leđa i na jagodicama prstiju osjećala sam kako se moj životni smisao isprepleće s nepoznatim strahom. 

To jutro prvi je školski sat bio test iz matematike a na tom velikom odmoru nastao je društveno religijski eksces prouzrokovan mojim očajničkim lažima. Sve je krenulo na samom početku školske godine mog šestog razreda. Tog četvrtka, nakon zadnjeg sata povijesti susrela sam se s Majom iz susjednog C razreda koja je zahvaljujući svom šarmu i prepredenosti bila najpopularnija djevojčica u školi. Već nekoliko godina žarko sam željela biti Majina najbolja prijateljica pa sam se u njezinom društvu snažno trudila oko svake riječi i pokreta (sjedila sam ispravljenih leđa i smijala se svojim najboljim osmjehom). Na povijesti nisam ništa razumjela pa me od zbunjenosti uhvatila glad. Izvadila sam svoj zgužvani sendvič i lagano ga grickala smješkajući se svemu što je Maja govorila. Onda me je ona naglo i nespretno zagrlila rekavši mi kako sam joj nedostajala tijekom ljetnih praznika te kako osjeća da sam joj ove godine baš ja najdraža prijateljica iz B razreda. Od te informacije me obuzelo pretjerano uzbuđenje pa sam se u drhtavoj tremi zagrcnula sirom i sva preznojila. Osjećala sam istovremeno veliku odgovornost i nemoć dok mi je mozak ubrzano generirao zamišljene slike mene kao nove najbolje Majine prijateljice iz B razreda. Maja me lijevom rukom povukla za kosu pa se zahihotala a ja sam se, unatoč boli koju sam osjetila, zahihotala za njom. Rekla je kako mi želi pokazati što je otkrila dok se ovog ljeta opuštala sama u hladovini školske zgrade. Odvela me je na malu zelenu površinu koja se nalazila između dva dijela školskog spremišta i glasno uzviknula “ta daaa“. Zelena površina izgledala je zapušteno te zaboravljeno iako je trava bila pokošena. Po sredini tog nedefiniranog zelenog kvadrata živjelo je nisko stablo smokve pokraj kojeg je bilo naslagano nekoliko razvaljenih cigli. Unatoč svom uzbuđenju oko Maje bila sam pomalo zbunjena njezinim otkrićem. Naravno, i dalje sam pokušavala djelovati zainteresirano pa sam širila oči i naglašeno treptala čekajući daljnje informacije. Maja je zauzela svečani stav u tijelu i ponosno rekla kako je to mjesto na koje se uz pomoć Boga, o kojem učimo kod nastavnice Ljube na Vjeronauku, ispunjavaju želje. “Moliš li se ti Bogu?“ upitala me Maja. S obzirom kako mi to nije bila baš navika, a ona je maločas spomenula Vjeronauk u školi, snalažljivo sam odgovorila “Pa da, kad imamo to za domaći rad“. “I je li ti se ispune želje?“ nastavila je Maja, a ja sam je samo zbunjeno gledala. “Gledaj mala moja ako klekneš tu pored cigli i pomoliš se Bogu na moj način ostvariti će ti se sve želje…“ rekla je i bacila se koljenima dolje. U idućem trenutku klečala sam na travi pored Maje i iako se nisam dobro osjećala kao vjernica uživala sam u toplini njezinog tijela(najbolje prijateljice) koje me nekako obuzelo dragošću. Potiho sam, u sebi, zamolila Boga da mi mama i tata kupe iste teniske kakve ima Maja tonom kojim inače upitam kroasan u pekarnici. Maja koja je s molitvom završila prije mene u idućem me trenu naglo povukla prema sebi i upitala ”Onda, što si zaželjela?”“Nisam znala dase želje smiju otkrivati drugima...” odgovorila sam naivo. Maja mi je potom objasnila kako inače ne mogu, ali s obzirom da je ona otkrila to mjesto molitve ona je za njega glavna, točnije, Bog se neće ljutiti ako se njoj kažu želje i molitve jer je ona kao neki posrednik između drugih ljudi, tog mjesta i Boga s Vjeronauka koji ispunjava želje. Maja je u idućim danima još nekim djevojkama pokazala čarobno mjesto, ali činilo mi se kako one imaju manje vjere u njezin sveti projekt pa sam ja odlučila biti ta koja će Maji najviše vjerovati i koja će biti njezina najveća podrška u dokazivanju moći tog posebnog mjesta i sve to naravno kako bi primila što više njezine prijateljske ljubavi i šarma. O Bože, smiluj nam se. Nevolja je bila (kod kuće) u tome što sam ja već dobila jesenske teniske i što u našoj obiteljskoj situaciju u kojoj smo, kako sam rekla, kapali po podu, nije bilo baš mogućnosti za takve prohtjeve. Naime, nismo se samo ovog ljeta rastapali zbog vrućine već smo se rastapali od životne situacije. 

Moja majka, s kojom se nisam baš slagala, hrabro je i ponosno umirala od raka na veoma slikovit način. Njezino tijelo potpuno se promijenilo, ali s obzirom na njezin karakter meni se činilo kako je to što se događa potpuno prirodno i kako je njezino fizičko stanje samo prikaz onoga što ona misli o životu pa i o meni osobno. Činilo mi se kako je bolest za nju nježni way out, jer kada se prošle godine za vrijeme gustih proljetnih kiša naša susjeda bacila sa devetog kata na tvrdi socijalistički beton, znala sam kako je samo pitanje vremena, volje te drske slučajnosti kada će to isto napraviti ona i to ne zbog tuge nego zbog prkosa (ona naprosto nije voljela živjeti u svijetu kojeg je smatrala trivijalnim i sve ispod tenzije Edgard Allan Poea za nju je bilo nesnošljivo preseravanje). Nakon susjedinog odlaska kojeg je policija ogradila žutom plastičnom trakom na svakom sam povratku kući nestrpljivo pogledavala u naše tvrdo i široko dvorište u strahu, nevolji, ali nažalost i želji da konačno vidim razrješenje majčinog emotivnog sukoba na tlu. Unatoč svim dubokim nevoljama bilo mi je iznimno važno biti Majina uzdanica pa sam ipak uspjela izmoliti svoje ranjene roditelje za nove teniske i kada sam te noći legla u krevet iskreno sam se zahvalila Bogu što mi je pomogao da uspijem. Idući dan u školi svim sam curkama koje su bile dio naše smiješne sekte rekla kako mi se želja ispunila i kako Majino mjesto stvarno dobro radi. Kako bih dodatno pojačala dojam rekla sam i kako me Bog inače toliko dobro ne čuje kada se molim na drugim mjestima i kako je zato Majina trava ispod smokve stvarno posebno spojena s Božjim ušima. Maja je blistala od zahvalnosti i za nagradu me poljubila u čelo. Ozarila sam se, o Bože. Cijela ta promenada počela je poprimati sve ozbiljnije razmjere, Maja je uključivala sve više ljudi, a ja sam se promaknula u glavnog svjedoka. Kako se drugim školskim kolegama želje nisu baš ispunjavale, a nisu toliko patili za Majom ja sam morala (zato što sam naravno htjela) smišljati čitavu mrežu laži koje su prikazivale moje zahtjeve prema Bogu i njegovo ispunjenje svih tih želja kao uspješnu i sretnu suradnju. Došla sam do te razine stresa da sam se kod kuće počela uistinu skrušeno moliti nekom, mislila sam, pravom ili barem pravijem Bogu, da usliši želje Majinih podanika kako bi se situacija uspješno razvijala. Govorila sam mu tiho “Dragi Bože, što ti to znači, neće se ništa loše dogoditi, ako Danijeli promijeniš oči iz zelene u plavu pa nije da inače ima smeđe ….“ Molila sam za ostvarenje tuđih želja koje bi mi Maja krišom otkrila kao najodaniji pristaša. Uvjeravala sam druge kako su mi se sve moje želje ispunile i donosila im lažne dokaze. U međuvremenu moje moljenje ispred drugih za vrijeme velikog odmora postajalo je sve teatralnije, sve snažnije sam se bacala na koljena, sve jače potezala ruke prema Njemu, sve jače zatvarala oči dok sam u glavi samo šutjela. 

Kod kuće mi je majka bila sve lošije, ali dok su mi se koljena naslanjala na tlo ni u jednom trenutku nisam pomislila da molim za njezino ozdravljenje, jer bi ono, kako sam već objasnila, samo značilo produžetak agonije. Ipak, na velikom odmoru nakon testa iz matematike poslužila sam se majkom kao alibijem svoje potpune ludosti. Naime, već se počelo po školskim kuloarima pričati kako neke učenice granično prakticiraju lekcije iz Vjeronauka i u tim pričama isticala se moja ličnost s obzirom da je Maja bila više postrani, a ja sam postala zaštitno lice našeg brenda. Naša razrednica tog je odmora odlučila prošetati do male smokve i utvrditi što se tamo točno događa. Kada je došla, imala je što za vidjeti. Oko mene su bili poredani drugi učenici koji su međusobno šaputali a ja sam potpuno raskrečena lupkajući glavom o cigle mumljala molitve i doslovno izgledala kao da sam u transu. Činjenica je da sam potpuno glumila odnosno da sam imala kontrolu nad tim performansom, ali ni sama nisam znala što ću iduće morati napraviti da budem još autentičnija pa mi je na neki način bilo i drago kada sam uz krik razrednice otvorila oči i shvatila kako je gotovo sa šaradom svetog mjesta, ali i s Majinom ljubavi. U malom smeđem kabinetu razrednica nas je natjerala da ispričamo sve što se događalo tijekom naše zavjere sa svetim mjestom. Ostala djeca u svojim su svjedočanstvima samo navodili moje ime kao glavnog izgubljenog slučaja, a s obzirom kako je svima bilo u interesu da se slučaj uspješno zatvori bez propitivanja u njegovu filozofsku jezgru bilo je više nego očito kako ću ja biti glavni faktor krivice i razrješenja. U općoj pomutnji i velikom sramu koji se lijepio za mene jedini moj izlaz u tom trenutku bilo je nešto više od spominjanja Boga, a to je spominjanje smrti. “Šutite više, šutite, molila sam se za svoju mamu jer ne želim da umre“ povikala sam. U tom trenu shvatila sam kako uistinu ne želim da umre i kako želim da nas netko spasi sve, mene, tatu i nju pa onda i razrednicu, čitavu školu. Neko ko Isus koji se nije bojao na križu. O Bože, spasi nas već jednom ili zauvijek šuti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.