Melankolija. Posve neuobičajeno ''skulirana'' čežnja, koju autor izražava u pjesmama iz zbirke Drhtaji proljeća. Navikli smo na intenzivne osjećaje u odnosu prema drugoj osobi, ponekad i na pretjerivanja. Zvonko Zečević to ispisuje na svoj jedinstven način. Njegovi ulasci u sjećanja su ulasci u nadrealističko kazalište. Tamo postoji Marija, odabrana glavna glumica. Kad se ona pojavi svi ostali likovi postaju samo statisti. Voljena osoba u knjizi ciklički odlazi s pozornice i opet se na nju vraća. Poput kometa koji se svako toliko opet pojavi na nebu. Upravo to je, ako dobro razmislim, neprimjetno prisutno u svim pjesmama.
Nešto posve drugo je pjesma PRVI APRIL, koju posvećuje majci. Mnogo riječi, mnogo događaja u nekom paralelnom svijetu, u vlaku. Da bi se na kraju ipak ponovno prepustio zagrljaju majke, zagrljaju u kojem se osjeća posve siguran. Sa svojom izvornošću upravo tako istupa pjesma MAGARAC. Priču iz Svetog pisma Isusovog rođenja autor osvijetli iz posve neuobičajenog kuta: »…Znam da bezuvjetno ljubiš / pa, eto, pitam: / Što bit će s magarcem? / Tko brinut će za njega / dok tebe čeka gorki tjedan?…« i tako zaključuje pjesmu: »…Možda prihvati izbjeglog, možda siromaha, / zahvalan za šaku zobi, / žvačući svako zrno kao prvo, / jer jednom nosio je Boga«.
Pažnju privuče autorova interpretacija drame Kralj Lear, pjesma KRALJ I LUDA. Glavni junak u pjesmi je zapravo luđak koji uzaludno želi postati kralj. A to nikada neće biti, jer „kralj se ne odriče kraljevstva“. Negdje između te pjesme i kritičkih stihova pjesme PLOVIDBA, priče neprihvaćanja omalovažavanja malih ljudi, Zvonko Zečević piše pjesmu PERO. Pjesmu o neprimijećenom uspjehu nekog poznanika, koji se usprkos teškom moždanom udaru vrati u život. Autor se u pjesmi pita, zapravo pita nas, kako mu je to uspjelo. Iz pozadine, posve skriveno, izvire vjera u nešto božanskoga, što nas određuje.
Pjesničko putovanje kroz zbirku autor zaključuje u pravoj kazališnoj maniri, s pjesmom sa značajnim naslovom BITI ILI NE BITI?, koja puna aluzija na kazališne likove, ne samo na Hamleta, zapravo odbija čitatelja od tog mukotrpnog zanimanja.
Kroz cijelu zbirku se isprepliće neki umor od pandemije korone, koju autor pišući svakodnevno uistinu i prebolijeva. Umor, koji u pjesmi MALO SMO UMORNI i zapiše: »…Od želja / za promjenom paradigme / i pokretanja svemira /…«
Zbirka ima u sebi epski naboj obračuna, pregleda, zadubljenosti u sebe. Pjesme nisu sastavljene u uobičajene oblike samoispovjedi, autor je u pjesme, pa i u dramaturgiju cjeline, upleo bisere iz svog života.
Ne znam zašto, možda zbog kratkih uvodnih misli, uvoda u svaku pjesmu, možda zbog mol tonaliteta kroz (gotovo) sve pjesme, koje tu i tamo prekine neki ''con fuoco'', zbirka Drhtaji proljeća djeluje kao cjelovita priča o ljubavima, prijateljstvima, zbirka o traženju sreće. Da li je autor doista pronađe ili ne, to više nije pitanje. Treba samo pročitati, na kraju još dodani, POETSKI ESEJ O SESVETAMA. ''Tako ljudima gledam u oči'', govori.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.