Ivo Mijo Andrić | Lirski akvareli od stiha i rime

Ivica Kesić: SVJETIONIK, Zbirka poezije, HKD Napredak, Kreševo

Duže od pola stoljeća čitam i pišem poeziju i usput bilježim misli o pročitanim knjigama drugih autora. Za to vrijeme, koje spaja kraj drugoga i početak trećega milenija, pročitao sam na stotine knjiga pjesama, što od poznatih, što od manje znanih pjesnika. Među njima i onih koji su za poetska postignuća ovjenčani nobelovom i drugim visokim nagradama i priznanjima. 

Od Dantea i Petrarke iz davnih vremena, preko Jesenjina, Majakovskog, Šantića, Tina Ujevića, Branka Miljkovića, Konstantina Kavafija, Vislave Šimborske, pa do najmlađih od kojih ću spomenuti  moga vršnjaka, danas već pokojnoga poetu Admirala Mahića i najmlađega u tome  nizu - Delimira Rešickog, pročitao sam na tisuće pjesama i beskrajno se divio ljepoti i snazi njihovih stihova. Što vezanih skladnom i neuništivom rimom, što oslobođenih svake metrike i zadane vremenske tematike. Svi pobrojani i mnogi drugi  pjesnički velikani darovali su me, kao i milijune odanih i vrijednih čitača, versima što život čine sadržajnim i neponovljivim u svakom pogledu.

Kao i svakog čitača koji, uz to, još i piše pjesme, obraduje me svaka dobra poetska knjiga, moćna pjesma ili vječni stih. I jednako tako, svaki autor koji je taj stih i pjesmu napisao i knjigu objavio. Osobito me obraduje autor koji je u pjesničkom svijetu manje poznat i kome su vrata toga svijeta do sada bila zatvorena ili tek malo odškrinuta.

Jedan od takvih nepoznatih, a lirski veoma moćnih pjesmotvora, ukazao mi se u smiraj minule godine, nakon posjete malom, a dobro mi znanom srednjebosanskom gradiću Kreševu. Od davnina poznatom po rudnim bogatstvima i kovačkim zanatima te po čuvenom franjevačkom samostanu i jednako tako znanom nam fra Grgi Martiću. Poetu i prosvjetitelju koji je duhom, znanjem i zdravljem napajao generacije vrijednih Kreševljaka i ljudi diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

 Riječ je, da ne duljim, o pjesniku Ivici Kesiću iz sela Vranci udaljenog pola sata hoda od centra Kreševa.

Taj, do jučer mi nepoznati poet, u srednjim je godinama života iz misli iscijedio i iz duše iznjedrio dvije pjesničke zbirke kakve se desecima godina nisu pojavile na našim prostorima. Jednoj je dao naslov „Ispod našeg neba“, a drugoj dično ime „Svjetionik“. Prvu nisam čitao, a drugu sam na dušak ispio kako se pije pehar misnog vina, u vrijeme kad se za oltarom kazuje molitva.

Ivica Kesić, bez imalo dvojbe, veliko je pjesničko osvježenje na domaćoj literarnoj sceni. U svijet poezije ušao je objavom svoje prve zbirke pjesama 2014. godine. Imao je tada blizu pola stoljeća života. Mnogi su pisci u tim godinama postali slavnima ili su napisali svoja najbolja djela. No, naš poet se tek tada ukazao čitalačkom svijetu svojom prvom knjigom poezije. I, prema sudu tri dame koje su čitale njegove pjesme i pisale mu prve recenzije, širom otvorio vrata pjesničkoga svijeta, kako čine samo oni lirici koji donose nešto što drugi nemaju ili pak imaju u znatno manjoj mjeri.

Već drugom knjigom pod naslovom „Svjetionik“ kojeg mu je preporučila splitska književnica i slikarica Julija Stapić, daroviti Ivica najavio se kao zreli autor od koga, s razlogom, možemo očekivati nova još bolja poetska ostvarenja. Čak i ako ne budu bolja, sasvim je dovoljno da zadrže lirsku snagu i svježinu kakva je ostvarena u prve dvije knjige. Premda prvu zbirku nisam imao priliku vidjeti, iskreno vjerujem u sve što je o njoj napisala profesorica, književnica i znanstvenica Mila Markov Španović koja se bavila stručnom analizom obadvije njegove knjige poezije. Imala je za to bogatu građu od 230 pjesama koliko broje obadva ova naslova. Njezine ocjene i oduševljenost Kesićevom lirikom, uz Juliju Stapić, potvrdila je recenzijom i spisateljica Renata Bencek.

Dakle, prije nego izložim razloge osobnog zadovoljstva pročitanim svjetlosnim pjesničkim štivom Ivice Kesića, imam tri vjerodostojne svjedokinje za sve ono što ću reći i zapisati o poeziji ovoga autora. I, mogu se, bez zadrške, držati impresija koje sam stekao nakon prvog čitanja a učvrstio drugim temeljitijim iščitavanjem i analizom svake pojedine pjesme.

Poezija Ivice Kesića pripada literarnom krugu takozvane tradicionalne lirike koju su stvarali klasici naše i svjetske književnosti. Zasnovana je na rimi kao melodičnom iskazu lijepih ljudskih osjećanja u pisanom obliku. Karakterizira je istančani jezik, bogata leksika i duboka prožetost autorskim emocijama. Ona zrači ljubav u svakom pogledu. Istina, ponekad znade biti iznijansiranu blagim crtama tuge koja prati svako zaljubljeno biće. Ali to stanje tuge nije trajno i lako se briše novim bistrim valovima nadošle ljubavi. Dobar pjesnik ima razvijen osjećaj i mjeru toga odnosa i nikada neće dozvoliti da mu razočarenje poremeti sreću i 'suze radosnice' pretopi u 'suze žalosnice'. U poeziji Ivice Kesića takvih nepoželjnih obrata gotovo da i nema. U njegovoj pjesmi ljubav je 'gazda u kući' i ništa joj ne može oteti niti ugroziti smisao iskonske ljepote. O tome svjedoče i to potvrđuju brojne strofe i stihovi od kojih, za ilustraciju, navodim ove iz pjesme: U osmijehu žene:

Postoji sazviježđe u kutu svemira

kojim ne vladaju oblaci i sjene

i gdje nema tuge, straha ni nemira…

To je bljesak strasti u osmijehu žene.!

Iako je ljubav rodno mjesto Kesićeve poetike, i zrači pozitivnom energijom iz mnogih njegovih pjesama, zbirka „Svjetionik“ isijava i mnoge druge teme iz svakodnevnoga ljudskog života koje su u njoj maestralno opjevane i odaslane kao neprijeporne poetske poruke. Tako poet u pjesmi posvećenoj A. B. Šimiću, pod simboličnim naslovom Na oružje, pjesnici biranim riječima poziva svoju sabraću po peru, da suzbiju djelovanje 'podlih izroda i hijena' koji 'razaraju gnijezda ćudoređa', ugrožavajući tako opstojnost običnih malih ljudi koji gotovo nečujnim korakom kroče 'ispod zvijezda'.

Na oružje, pjesnici, sa stihom i rimom

iz srca prognajmo beznađe i sjetu, 

a iz krvi vrele iscijeđenom himnom

probudimo usnulo čuđenje u svijetu.

Humani pjesnički poziv na oružje iskovano stihom, rimom i poetskom himnom, ne bi trebali ostaviti ravnodušnim ni jednoga poetu na ovome svijetu jer, mi danas živimo u slobodi, a koliko do jučer živjeli smo u ozračjima sukoba i rata. Od aktuelnoga u Siriji pa do onih koji su se odvijali na Balkanu, u Iraku, Libiji, Ukrajini, Palestini, Afganistanu… i tko zna gdje će, možda već sutra, buknuti novi ili se razbuktati privremeno ugašeni stari ratni požar.

Prisjećajući se nedavnih ratova na tlu bivše Jugoslavije koji su izazvani mržnjom i pohlepom pomračenih umova, pjesnik u sjajnoj pjesmi zahvalnici pod naslovom Hvala ti najljepši grade stihovima iskazuje osobnu zahvalu Splitu koji je, u vrijeme bosanskohercegovačke ratne kataklizme, u svoje okrilje primio tisuće izbjeglica iz te tužne i napaćene zemlje.

Stoga živi vječno najmiliji grade,

nek' kalama tvojim struji lahor sreće.

Tvoje zagrljaje ljubavi i nade

narod Herceg – Bosne zaboraviti' neće.

Gledano s pozicije svemirskih granica, ljudski rod je tek minorni djelićak planetarnog sistema. No, on, pored prirodnih katastrofa proizvodi najviše zla i grozote na Zemlji. Osim što razara prirodne ljepote crpeći zemna bogatstva i zagađujući vlastiti okoliš, nj.v. „čovjek“ produkuje toliko nasilja i mržnje da time ugrožava i vlastitu vrstu. Ljudsko prokletstvo, pohlepa i surovost ozbiljno prijete i svim drugim vrstama na planeti. Kako biljnim, tako i životinjskim. Znade to i suočava se s time i pjesnik Ivica Kesić, pa ispisuje svoju stihovanu Opomenu s jedinim ciljem da kaže svoj stav, makar mu je znano da ta opomena neće doprijeti do sluha i mozga suludih vladara naših sudbina. Ali, neka taj sićušni ljudski stvor barem znade da tamo neki kreševski poet skrušenim glasom zbori:

Podigni nekad pogled ka nebu;

stvoren da budeš glavni, nisi!

Stazom života koračaj tiho!

Na Zemlji ovoj podstanar - ti si!

Eh, kad bi pjesnike slušali moćnici i kad bi čitali njihove misli, nikada ne bi gromovi pucali, niti bi od tuge mnogi presvisli. Tako bih rimovankom opisao zemno stanje stvari i priključio se kolegi pjesniku. Svjestan da ni moja riječ ni rima neće doprijeti do pameti – njima. Ali, šta je tu je: makar smo pokušali ono što su prije nas uzaludno pokušavali činiti za spas čovjeka i svijeta naša braća po peru; Tagora, Lorka, Jesenjin, Kovačić i mnogi drugi znani i neznani pjesnici i pisci. Umjetnik sanja i gradi slobodu i mir, a ini političari ih mučki nište i razgrađuju. Tako je bilo od kad je svijeta i vijeka, a tako će izgleda biti i do sudnjega dana. Nažalost našu i svjetsku,

Unatoč tome, pjesničko poslanje je da piše i stvara. Da voli i ljubi. I kada dobiva, i kada gubi. Život nema alternativu, a smisao ima kontru u ne smislu. Sve je to znano odvajkada i… nerješivo za svagda. 

Nakon svih prijeđenih milja do cilja, pjesnik nalazi smiraj na svome „Svjetioniku“, svjestan činjenice da je stihom i pjesmom učinio što je trebao. Zapravo, svjestan da je učinio ono što je mogao u danom mu vremenu i na zadanom prostoru. Više niti je mogao, niti je trebao. Jer, ako pjesma nije u stanju otopiti ledene duše, onda ni sunce ne može utopliti smrznutu ljubav. Ipak, na kraju svega, on nam sa „Svjetionika“, lirskim tkanjem na potki vlastitih emocija, smjerno poručuje:

I sad plovimo mirno pučinom uzdaha,

zastava se strasti iznad mene vije.

Tvoj lik mi je kao svjetionik spasa,

ploveć' prema njemu ničeg strah me nije.

Tako je najbolje, i zato život ima smisla. Onog iskonskog, zbog kojeg smo došli na ovaj lijepi i nemirni svijet, i s kojega ćemo otići svatko u svoje vrijeme. Ostavljajući u naslijeđe samo vlastite tragove. Netko u kamenu kakav je naš stećak. Drugi na platnu kao sitni filigranski vez. A treći u pjesmi kao Ivica Kesić i njemu slični lirici i pisci. 

Neka im je svima mirno more i siguran drum na stazi za bolje sutra.