Kolumne

srijeda, 10. studenoga 2021.

Gordana Malančuk | Ljubica Biljan: Unomeron

Priča jednog dana

Neki od vas, većina, vrlo vjerojatno, nikada nije čulo za Ljubicu Biljan iako je svojim prvijencem "Jakobov san" osvojila književnu nagradu "Albatros" 2015. i književnu nagradu "Josip i Ivan Kozarac" - povelja uspješnosti 2016. godine. I moram vam reći: Shame on you. Njezin prvi roman je jedna vrlo nježna i topla priča o čovjeku koji živi po svojim pravilima i uživa u životu - što se nama "normalnima", čini nenormalno, ako uzmemo u obzir njegove godine. Oni koji su knjigu pročitali, očekivali su i nastavak s obzirom na to kako je kraj ostao nedorečen u jednom aspektu što je Ljubica kategorički odbila i zaključila da je to to što se Jakoba tiče. Čak je i meni bilo malo žao što je kraj jer lik me oduševio i željela sam još pa svakako preporučujem da pročitate, nebitno kada i nebitno hoćete li čitati tu knjigu prije ove, svježe tiskane. 

Autorica i dalje nastavlja pisati o ljudskoj psihi, no ovaj put je otišla malo dalje tako da je knjiga na granici realizma i magijskog realizma. 

Malo mi je teško opisati ovaj roman, i zato ću početi s dijelom pogovora koji je napisala Višnja Sorčik: 

"Pisati o nesreći kao životnom predznaku, pisati o zlu, nije lako, ali je potrebno, kao što je potrebno i čitati da bismo zlo uspjeli pobijediti kako ne bismo i sami bili žrtve i kako bismo na kraju shvatili da je, parafraziramo li misli o zlu H. Arendt, najveće zlo koje se počinilo počinjeno od ništavnih osoba." - u potpunosti se slažem s napisanim!

Priča je ovo o jednoj ženi kojoj tek pod kraj knjige saznajemo ime jer ono nije niti važno, (iako je vrlo znakovito) nego je važna žena kao osoba koja trpi zlostavljanje svoga muža godinama. Toliko je psihički umorna i naviknuta na maltretiranje da jedan događaj, koji je noćna mora svake žene, ona ne doživljava kao krah svog života, nego samo "otere" haljinu, ustane i nastavi dalje. Biljan je uspješno ušla u psihičko stanje - delirij - zlostavljane žene koja nije svjesna svojih djela, te utjehu pronalazi u potpuno nepoznatoj osobi, starcu od 70 godina, pa iako puna nepovjerenja naspram njega, svejedno mu se "prepušta" u ruke jer kako joj tijelo, tako i duša i um, samo traže izlaz iz mraka i melankolije u slobodu... Jel' ju je pronašla i na koji način, to morate sami saznati.

Spomenula sam da knjiga dijelom spada u žanr magijskog realizma, što je istina, jer naša glavna junakinja, u jednom trenutku udara glavom i pada u nesvijest i onda sanja, (ili možda ne), neku svoju davno izgubljenu ljubav i više ne znamo šta je istina a što ne do samoga kraja. Moram priznati da sam se, u jednom trenutku, stresla od događaja opisanih u knjizi, a opet se divila glavnoj junakinji koja je nastavila dalje. Toliko me autorica udubila u njezin lik da sam se mogla poistovjetiti s njom, i gotovo da sam mogla osjetila njezinu muku i bol. Vrlo malo autora je toliko uvjerljivo u stvaranju svojih likova koje možete doživjeti kao dio sebe, svoj alter ego, što Ljubicu stavlja na pijedestal poznavanja ljudske psihe na čemu joj dajem kredit i nadam se da neću morati čekati 5 - 6 godina na neko njezino novo djelo.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.