Ivo Mijo Andrić | Gnijezdo

Čovjek u radničkom kombinezonu penjao se sve više i više. Pola stabla, pretežno bez grana, ostalo je ispod njegovih golih tabana. Noge su mu drhtale, otimale se nagore, vraćale naniže, da bi opet, vođene zaveslajima ruku kretale u novi zamah.

Onima odozdo, glava uperenih u nebo, svakim centimetrom pređenog puta vratovi su postajali duži i ukočeniji.

- Neće stići – progovorio bi netko, čudno lomeći riječi zalučenim jezikom. – Neće!

Kad bi oko sebe osjetio tišinu, i sam bi se pokolebao i nastavio pomnije zuriti u visinu. Prema vrhu koji se, kao strijela, zabio u plavetnilo oblaka.
Onome gore, prilijepljenom uz stablo ostalo je još tri metra do vrha. Ali, ta tri metra predstavljala su najteži i najopasniji dio puta. Do te nepremostive granice stizali su mnogi dječaci iz sela. Stizali, bez pola muke, ali dalje nisu mogli, jer su na sljedećoj dionici bile rijetko raspoređene suhe grane.

Mnogi su na tom mjestu ostajali i po dva sata, čekajući valjda da se grane približe jedna drugoj i tako penjačima skrate put do cilja. Vrh ispleten od nekoliko izdanaka, u obliku vila za kupljenje sijena, nije se mogao dohvatiti. Jednostavno, nalazio se pod okriljem neba, u prostoru koji je bio oslobođen stabilnog oslonca. Mislima i očima mogao se doseći, ali za pokušaje tijela bio je neosvojiv.

No za čovjeka u plavoj radničkoj bluzi, rasparanoj oštrim odsječkom slomljene grane, sve je izgledalo drukčije. Ponesen ubodima pogleda odozdo, on se verao sve do jednog rascjepa u stablu koje je nastalo udarom groma za iznenadnog ljetnog nevremena. Tu je, stopljen uz omamljivu koru drveta, zastao kao osmoljeni jesenji list, da prikupi ostatke snage rasute po tijelu od stopala do tjemena.

- Puzit ću – govorio je samome sebi. – Puzit ću do račve. Ili ne. Zaskočit ću se do one tanušne grane. I... ako ona ne pukne, na kraju sam puta. Ako pukne, gotov sam. Past ću u dubinu kao mješina. Oprosti bože! Past ću na zemlju i poginuti. U najboljem slučaju, polomit ću se. O, ne! Neću pasti. Držat ću se za vršiku lijevom rukom Ona mi je ionako jača. Zaskočit ću se, pa šta bude. Nisam ja slabić kao drugi penjači.

Tim je riječima prikupljao hrabrost za završni dio pothvata. Opreznim pokretom pognuo se u lijevu stranu, spreman za skok u visinu. Posljednji, koji ga je trebao dovesti do podnožja gnijezda.

Oni dole nisu znali za njegove namjere. Da jesu, sigurno bi ga od toga odvraćali.

- Džabe ti gnijezdo – rekle bi prisutne žene. - Čuvaj glavu. Mlad si. Život je važniji od svega. Neka svraka i dalje nose piliće. Odnijet će i nju vrag jednoga dana.

Nastalu tišinu, u kojoj je svatko nadograđivao vlastite misli, raskinuo je reski pucanj i lomljava suhih grana. Ukočeni vratovi su se odrvenili. Žile ispod kože napele su se do rasprsnuća. A oči, zaslijepljene sitnim grančicama, zemljom i oljuštenim djelićima kore, ostale su širom otvorene. Staklaste i zaleđene.

Potrajalo je to dvije ili tri sekunde. Toliko da netko iz gomile izgovori panične, gotovo plačne riječi:

- Gotov je! Nema ga...

A onda se razlegao huj iz nekoliko uspaničenih grla. – Huuuu...Uhhh...Huuu...

Taj zlokobni znak stradanja koji je ispunio prostor ispod stabla, prekinuo je piskutav glas dječaka koji se sa strane promatrao scenu penjanja i osvajanja nedohvatnog vrha izđikale voćke.

- Nije! Eno ga. Drži se za sirovu granu. Uspio je!

U istom trenu svi su opazili čovjekovo zgrčeno tijelo. Kao krpelj držao se za tanku vršiku drveta, drhteći poput vrbove mladice na uzbibanom vjetru. Skupa s njim njihao se tanušni vrh, opasno prijeteći lomom ili odbacivanjem neželjenog gosta.

Glasove okupljene gomile više nije čuo. Malaksalost ga je toliko shrvala da ni gnijezdo više nije vidio. Desnu nogu, iz koje je curio tanki mlaz krvi, nije osjećao. Njihanje vršike dovodilo ga je do ludila. U neznanju šta dalje činiti, pomišljao je da se otisne niže prema zemlji. Da digne ruke od svega.

- Ali, zašto? – čuo je svoj glas. - Pa već sam se popeo. Dovoljno je načiniti dva – tri pokreta i, eto me kod gnijezda. Svračja jaja su mi na dohvat ruke. Neće ta šarena gadura više nositi piliće iz naših dvorišta niti će ispijati prijesna jaja. Doći ću ja glave njezinoj pohlepnoj djeci.

Dok je kovao plan osvajanja gnijezda i uništavanja njegove sadržine, iz gomile je došao zlokoban glas:

- Idi, šta čekaš. Pokupi grabljivo sjeme i baci ga na zemlju.

Iza toga glasa došao je drugi, još oštriji i nemilosrdniji. Upućivao je na radnju kojom je trebalo uništiti dom grabljive svrake. I otjerati je što dalje od sela. U šumu. U divljinu, gdje joj pravo mjesto.

- Skini to prokleto gnijezdo i baci ga dole. Da ga zgazimo kao staru trnku. U prah da ga sameljemo.

Čovjek na stablu, koje je prije sličilo slabašnoj grani nego sigurnom osloncu, razmišljao je o ishodu započete akcije. O sadržaju gnijezda te o mogućnosti da je cijeli njegov pothvat besmislen i uzaludan.

- Šta ako je gnijezdo prazno? Ako u njemu nema jaja ili svračića?! Možda ga svraka koristi za odmor ili za odlaganje viška plijena? Ili mu se vraća zbog svračje nostalgije?!

- Ne! To nije moguće. Kakva nostalgija. Kakvi lonci i bakrači. Pa svraka je svaki dan po nekoliko puta aterirala na taj svoj gnijezdodrom, donoseći travke ili grančice kojima je uljepšavala svoj nebeski dom.

Pod teretom premorenog čovjeka vrh stabla prijetio je padom. Klatio se na sve četiri strane svijeta, birajući onu koja je otvorenija za prodor prema zemlji. Penjač je morao brzo djelovati. Ljudi u masi nestrpljivo su čekali. Jedna žena mlađih godina, koja je tek pristigla s djevojčicom u naručju, obratila mu se bezprigovornom naredbom.

- Siđi dole, nesrećo jedna! Upašćeš, pa će nam djeca ostati siročad!

Njezin glas djelovao je kao neporeciva opomena. Lupio ga je silinom drvenog malja u nezaštićeno čelo. Pokušao je razabrati misli. Presabrati se. Pronaći način da izbjegne grešku. Da spasi što se spasiti može.

- Neću pasti! Držim se. Ta nisam valjda kljakav. Zar ne vidiš da mi je gnijezdo na dlanu? Samo da ispružim ruku.

A onda je čuo još jedan glas. Došao je iz grla djevojčice koju je žena držala u naručju. Pokrenuo ga je na završni čin osvajačke drame.

- Tata, skini mi jedno čitavo jaje. Hoću da se s njim igram kad dođem kući. Molim te tata, skini mi čitavo jaje. Nemoj ga razbiti.

- Dobro kćeri – rekao je čovjek odlučno. - Jedno ću jaje sačuvati za tebe. Čitavo! Ne brini!

Zatim je pružio desnu ruku prema gnijezdu. Počeo je razmicati naslagane grančice od kojih je bilo ispleteno. Radio je taj posao oprezno da ne ošteti sadržinu gnijezda. Da sačuva makar jedno jaje za svoju kćerkicu.

Kapa gnijezda postupno se raspadala. Sitne grančice, zemna prašina i upletene slamke i travke padale su nadolje. Gomila ljudi, zasuta sadržajem gnijezda, povlačila se ustranu. Neki su prstima trljali zaprašene oči. Drugi su kihali ili kašljali, gubeći dah pred navalom nadražljivog praha sa visine.

Što je vrijeme više odmicalo, otvor na gnijezdu bivao je sve veći. Vrh drveta povijao se naniže. Kad je otvor dostigao širinu od desetak centimetara, čovjek je polagano zavukao šaku u njegovu unutrašnjost. Kao kad opipava nešto do čega mu je neobično stalo...

A onda se s vrha drveta začuo jeziv krik. Toliko jeziv i prodoran da je u tren oka raskinuo tanku opnu zraka i rasparao sluh prisutnih ljudi. Za njim je slijedila lomljava grana ostarjelog drveta koje su zasule prostor u prečniku od desetak metara. I ljude što su stajali bliže stablu. Zajedno s tim granama, u ambis se srušio čovjek u prugastim hlačama i plavoj radničkoj bluzi. Kao odron sa stijene kad izgubi stabilni oslonac.

Gomila se zaledila. Nastao je tajac koji je trajao nekoliko sekundi. Toliko, koliko je bilo dovoljno ženi da ispusti dijete na naraslu travu i začne stravični vrisak. Masa se zatim rastrčala u svim smjerovima. Jedni su, zastrašeni, bježali od stabla raščupanog drveta čija se južna strana otvorila nebu. Drugi su pritrčali mjestu gdje je nepomično ležao unesrećeni čovjek. Da mu pomognu. Da ga vrate u život.

Dijete je briznulo u žalovit plač, dozivajući tatu. Žena je, potom, izgubila svijest. Sručila se postrance blizu djeteta. Prizor je bio na rubu očaja. Snalažljivi muškarci pritrčali su ženi i djetetu. Jedan je podigao i zagrlio dijete, tješeći ga glasom punim neuvjerljivog optimizma.

- Ne plači dušo. Tati će biti dobro. Ne plači...

Dvojica snažnijih muškaraca postavili su ženu u sjedeći položaj, zalijevajući je vodom koju je netko donio sa obližnjeg izvora. Masirali su joj lice i ruke, pokušavajući je vratiti u svjesno stanje.

Nekolicina se trudila pomoći nepomičnom čovjeku. Oslobodili su ga iz zagrljaja polomljenih grana. Zatim su mu pokušali otvoriti očne kapke. Jedan od spretnijih mještana stavio mu je prst na vratnu krvnu žili. Vrtio je glavom, s nevjericom. Čovjeku nije bilo spasa! Vidjelo se to po nepomičnosti njegovog zgrčenog tijela.

Za nekoliko minuta ženu su vratili u stvarnost. Crnu i neizvjesnu.

Dijete su odnijeli kući. Da smanje tugu i bol okupljenoj masi iz koje je dopirao plač ženskih glasova.

............

Dva dana kasnije, nesretnog čovjeka ukopali su na seoskom groblju. Nakon žalosti, koju su podijelili sa ojađenom ženom i njezinom neutješnom djecom, mještani su odsjekli vremešno stablo bez vrha.

U gnijezdu su pronašli sitne ljuspe od svračjih jaja.



I ukočenu... mrtvu zmiju.