Edvard Or & Borka Zgrablec | Školjkaši u bijegu

(Bdijuć samoću kroz rutinski svagdan;

jedno za smislom, a drugo po gablec;

bivajuć ovdje tek preliminarno,

ni ne znajuć da će im uskoro blagdan;

Edvard Or sidri se s Borkom Zgrablec;

uz kibice zastaju parlamentarno:)

- Pred štafelajem… već… tko zna koliko…

kosti mu potresa besana stud…

- Dok šapućeš… djeluješ imaginarno…

- Sav predan je platnu taj luckasti striko…

… ne shvaćam… čemu će toliki trud?

- Mjerkam te kradom... jesi li stvarno?

- Hlapiti s rosom dok žednog te žeđa;

gnijezditi vjetar, slaviti luku?

- Pućiš te usne... totalitarno!

- U jeku suše… u svijetu međa…

možeš li špahtlom zaliječiti muku?

- I tebi je ovdje već pomalo sparno?

- To nije nijansa čiji će zvuci

odgoditi tijelu mirise gline!

- Jest… njemu paleta zna samo za garno…

- Spomenar... suton... sjetni trenuci...

kestenjast zanos... vab mandoline...

- Shvaćam tvoj nemir… jad ulji on marno…

- ... ma nije li zlatna nesklapan izbor…

ta zašto u barok dok odasvud bruji?

- Raskoš… a pusto… i linearno…

- Dođe mi donijeti vlastiti pribor

pa istresti vrtlog da slika prostruji!

- Baš volim što razmišljaš solidarno…

- Gle ti te oči niz tlapnju što gasnu!

Kani li umrijeti još za života?

- To bilo bi posve mu iregularno…

- Zar spuštati baklje u bunar… da splasnu?

Nestati svjesno? Oh, kakva divota!

- I u njemu, kladim se, nekoć bje žarno…

- Hej, baš mi je slatko to tvoje nagnuće...

žmarci me štrecnu… susramlje ziba…

- Hej, treptaj tvoj takne me humanitarno!

- Ježiš me bestidno… slutim puknuće

u ovoj stisci ovapnjelih riba…

- Mjerkaš me kradom... misliš li... stvarno?

- Taj mahniti slikar nam sahne bez daha...

usta na usta bi trebao... hitno!

- Bit će da manjka mu rudimentarno…

- Gle, bolje je... ponovno uzima maha...

valjda će konačno prijeći na bitno…

- Daj Bože! Već dotuži suplementarno…

- Ma baš... ta jesen... i jesen... da jesen!?

- Istina! Trnjem to digle bi ruže!

(Gle, pupaju… još doduše stacionarno...)

- Proljeće, ljeto... zanesen... raznesen!

- A ne da mu vrane nad sudbinom kruže...

(… dok postupno uzmiče korpuskularno...)

- Hoće li stati? Ima li kraja?

- Malja li malja... žuljavog dlana...

(... prelijevajući se u literarno...)

- Kao da ište diplomu iz raja!

- Slavoluk bijeli za sliku dana?

(... pa iznikne potpuno familijarno...)

- Zamuti pogled i drugom i sebi!

- Ma vidi tu plošnost! Kakav naivac!

(... sad šuruju javno... i podudarno...)

- Meni je ovo sve blesavo! Tebi?

- Šta da ti kažem... trune mi živac!

(... mašući klapi komplementarno...)

- Kistovi naši… - U istoj su čaši!

I svjetlost i tamu… - Sad šutjeti žele!

(... dok hitaju složno... gurkajuć parno...)

- Ne, nismo laktaši! - Tek budni školjkaši!

- Što hlepe im stopala… - U plahte bijele!

(... gdje kapne jednota bar partikularno…).

_____________________________________________________________

* Prilog „Bijelom platnu“ (Kvaka; 3. listopada 2020.).

** Pod upravnim govorom javljaju se Edvard Or i Borka Zgrablec, dok se pod zagradama javlja Konferansje.

*** Edvard i Borka ovaj svoj susret duguju pjesmi Davorke Črnčec „Kistovi i platno; listopadno?“ (Kvaka, 9.10, 2021.)