subota, 9. listopada 2021.

Božica Jelušić | Kao što onaj reče (a ja ne porekoh)


Pomišljam kako sam većinu svojih životnih situacija , bilo vedrih bilo tegobnih, zapravo prošla i prebrodila sama samcata, kao da nikoga na svijetu nemam i kao da sam "samu sebe napravila", kao što jednom u mladosti nesmotreno rekoh i uvrijedih svoje najbliže. Ali to je, nažalost, istina. Karakter je sudbina: biramo s nevidljive trpeze još u djetinjstvu, pa ako je na njoj suviše oskudna ponuda, okrećemo se drugim Suncima, drugim pravcima. Ponekad, na koljenima, puzamo po škrtom tlu, tražeći korijenje za našu osebujnu glad, ne bismo li uzgojili biljke duha i neprolazne ljepote. Pola stoljeća kasnije, recimo, odmorimo se pod krošnjom kakve darežljive datulje i osladimo njenim plodovima. Tada nam doista nije žao našega izbora ni silnoga truda koji smo u vlastiti put uložili.

Bilo je mnogo lijepoga na mom umjetničkom putu. Iz zakutka svijeta, gornjohrvatske provincije, došla sam do mjesta i odredišta koja su mi samo u knjigama bila dostupna. Kontinenti riječi otvarali su se ključevima ljubavi i divljenja za njihove autore. Neki od njih u stvarnom životu postali su mi prijatelji i to je definitivno moja najveća nagrada. Također, moram reći da sva muka nastupa, izlazaka u javnost, nelagode boravka u tuđim fokusima, biva izbrisana pred činjenicom da su mi neke od NAJVAŽNIJIH životnih naklonosti i prijateljstava donijeli moji stihovi. Blagoslivljam ljude koji su krenuli k meni i pristigli na cilj, samo zbog pjesama, samo zbog onoga što sam u njih sabrala i pohranila. Ništa ih drugo nije motiviralo, niti su trebali od mene, osim živih riječi kojima su potvrđivane i ovjekovječene i njihove vlastite emocije.

Stoga mi je svejedno što ljudi misle i govore o statusnoj tjeskobi, o tome tko su, što su, kakve su im zasluge, kakve beneficije i nagrade očekuju... Pravi su pjesnici, žreci i posvećenici svoga posla, poput Ujevića, Matoša, Parunove, uvijek imali svoja "elegijska utočišta" negdje drugdje, dalje od užarene gomile. Nije ih bilo briga za povelje, akademije, sinekure, orlova muda i druga odličja, ministarsku naklonost, kritičarsku voljnost. Ljubomora i pizma im nije palila rubove otrcanih kaputa, niti bušila rupe u auri, niti stvarala kamenje u želucu. Naprosto su išli za svojom zvijezdom, za svojim životnim određenjima i sami krojili svoju sudbinu. Jednakim žarom govorili su svoje stihove pred petero i pred stotinu onih koji istinski znaju slušati i upijati.

Nižem ove misli pred večerašnji nastup u mom rodnom kraju : Preradovićev muzej u Grabrovnici bit će večeras "mjesto susreta". Postoji oprezna bojazan da će publike biti malo, ali to zaista nije važno. Ustajem, pijem lipov čaj, umivam se i prepisujem dio Ujevićeve "poslanice", koja mi je nesvjesno doplutala u fokus iz njegove LUKE SVIH NADANJA: "Blaženstva se neću odreći u jadu, / ni bogatstva u prljavoj krpi. / Ona me raduje za beskrajnu nadu, / što je još sačuvah blistavu u padu, /pored svake biljke što u zemlji trpi. / Ona blagoslove rasipa u hrpi, / dok javlja se zvijezda zaplavljenih noći, / da će neosjetno i sudbinski doći. / Ona u mom plamu osvetnički kuha / bjesomučna, luda uživanja duha".

Eto. Ipse dixit.
8. listopada 2021.
B. J.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.