Sve je to u glavi

 

Što je knjiga meni (i što sam ja njoj)

Još jedna moja oda čitanju

Piše:Martina Sviben  

Uglavnom je teško izdvojiti posljednju misao prije prelaska u drugo stanje svijesti, prije sna, ali čini mi se da sam noćas zadnje pomislila, nakon što sam na stolić odložila roman "I odjeknuše gore" Khaleda Hosseinija koji dovršavam, kako su mi se proteklih mjeseci zaredale fantastične knjige do kojih sam došla sasvim slučajno. Neke su se protegnule na čitavo ljeto jer sam odavno stekla naviku paralelog čitanja raznih stvari. 

Predivan osjećaj spokoja i ispunjenosti dok si u društvu s knjigom poznaju samo istinski zaneseni čitatelji. Oni koji ne mogu zamisliti svoje postojanje bez čitanja, oni u čiju je osobnost svaka dobra knjiga utisnula nevidljivi žig, oni koji su osjetili neku vrstu zaljubljenosti u književnog junaka ili junakinju...

Često čujem od onih koji čitaju da im je ta aktivnost svojevrstan bijeg od stvarnosti. Možda sam nekad i ja bila takva, ali svi se mijenjamo. Danas su mi knjige potvrda stvarnosti - u pozitivnom ili negativnom smislu. Mjera za sve.

Čitanje je oduvijek provociralo i pisanje. Susrete s rečenicama i odlomcima koji kao da govore o meni ili mi govore doživljavam kao i susrete s novim ljudima s kojima se prepoznam na nekoj razini, onako "na prvu". Ispisivanje omiljenih dijelova, ponovno čitanje, samo su načini produljivanja trajanja nečeg zbog čega sam bolja. "Svoje knjige" volim kao "svoje ljude" - trebam ih, vraćam im se, želim ih kraj sebe. Možda su za navedeno najbolji primjer derviš Ahmed Nurudin i Hasan iz takozvane Biblije Mog Života - romana "Derviš i smrt" Meše Selimovića. Od veljače 1991. godine, kada sam bila maturantica i nevoljko počinjala uz ostale školske obveze čitati navedenu obveznu lektiru (pri tome napominjem da sam oduvijek čitala sve zadane lektire i još puno toga), oni su moji vodiči. Jasno se sjećam trenutka kad sam uzela knjigu naumivši prije spavanja, svjesna da ustajem u 5 ujutro jer sam bila učenica-putnica, pročitati barem desetak stranica, onako - "da počnem..." i umirim savjest jer je rok provjere lektire bio blizu. Nije mi u toj veljači bilo do nekakvih Turaka, derviša, sve mi se to činilo tako dalekim od mojih tadašnjih problema i stanja uma. Ne, nisam tu večer pročitala desetak stranica. Pročitala sam barem triput više. Sljedeći sam dan roman nosila u ionako prepunoj školskoj torbi. Kasnije sam mu se  često vraćala, ali tu nije kraj. Dijete u meni i dalje odlučno vjeruje da će jednom, u mirovini možda, uživajući u svakoj riječi, proživljavajući svaki osjećaj iznova... prepisati čitav roman u bilježnice. Znam da zvuči smiješno i bespotrebno, ali meni nije. Učinit ću to. 

Hasan je jedan od mojih literarnih ljubimaca. Uz kneza Miškina i još neke. Ali Hasan prije ostalih. Hasan koji poštuje ljude koji su i u nesreći ostali plemeniti. Naoko površni Hasan koji je sposoban za duboke osjećaje i bezuvjetnu vjernost drugome čovjeku.

"... ušao je u život sa teretom koji većina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred očima i sa željom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima ćemo se jedino susretati..." 

Naravno, nije to Hasan - to je Mešin dar, ali lijepo je vizualizirati tijekom čitanja mogućnost postojanja takvog čovjeka.

"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad račun bude sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov..."

Trenutak samohvale i zadovoljstva sobom. Ovo je izašlo iz glave, dvaput sam pogriješila u redu riječi i jednom zarezu. Milina.

"...Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog otplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a 'ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom..."

Nakon mnogo mnogo pročitanih knjiga ovo je i dalje jedini početak romana koji sam ikada (znam da zvuči pretjerano - ali čak bez velike muke...) naučila napamet.

Kad svaku novu knjigu počneš doživljavati kao iskustvo, a ne samo kao ugodnu aktivnost, bijeg ili obvezu, onda ne živiš u zamjenskom svijetu, nego živiš punije, višestruko se obogaćujući - stvarnim ljudima, iščitanim junacima, proživljenim i pročitanim.

Čitala sam i čitat ću uvijek, neovisno o životnoj fazi i raspoloženju jer ne čitam više ili manje kad sam euforično sretna ili jako tužna zbog nekih životnih okolnosti. Želja za čitanjem i žaljenje zbog mnoštva knjiga i premalo vremena oduvijek su kod mene postojane.