utorak, 21. rujna 2021.

Matija Brcković | Dječak sa svjetlucavim tenisicama


Dolazak

Kroz prozorska okna školskog autobusa zamjećujem dobro poznato lice. Sjedi sam, kao i uvijek, odmah iza vozača. Nešto mi je drugačije na njemu i brzo uviđam da se ošišao. Sebastijan je naizgled običan dječak, kao i većina dječaka koja ga promatra uperenih prstiju, smijuljeći se podmuklo. Ta radnja traje sve do školskih vrata kada đaci polako odlaze u smjeru svojih učionica.

Stojim sam uz kraj autobusa i čekam da mi se svojim laganim i neurednim  hodom u potpunosti približi. Njegova sitna figura djeluje minijaturno u usporedbi s  čazmatransovom grdosijom iz koje se kreće prema meni. Izašao je posljednji, zbunjeno gledajući u vozača koji ga toplim smiješkom ispraća u novi školski dan. Upućuje pogled u nebo i promatra sve što mu se pojavljuje pred očima. Djeluje kao da sve to upija po prvi puta, kao da se svijet iznova rađa u ta dva plava oka, ukrašena gustim trepavicama. 

Osim u nebesko plavetnilo pogled zabija i u školsku stazicu u kojoj ja nisam vidio ništa osim tvrdog asfalta. Zatim ponovno pobjegne u odsutnost, jednog od najistaknutijih članova njegove malene posade.  - Sjećaš li me se? Hoćeš li me pozdraviti? – pitao sam se. – Nastojao sam iz njegova pogleda iščitati privrženost koju mi je je dan ranije pokazao, uhvativši me za ruku dok smo se niz dug hodnik zaputili u školski restoran.

-Bok Sebastijane! – Booo! – Imaš novu frizuru. Baš je dobra! –potvrdno klima glavom i rukom prolazi preko tjemena, ne skidajući osmijeh s lica. Zadovoljan sam njegovim odgovorom jer ga riječi, posebice one nešto duže, silno iscrpljuju, a njihov izgovor ljuti. Skloniji je gestama koje su mu u ratu koji je vodio sa govorom bile poput prijateljica, zaštitnica kojima će ipak dočarati ono što mu usne i neka zločesta sila nisu dopuštale.

Svi su drugi školarci brži od nas i gledamo im u leđa. Sebastijan hoda s koljenima okrenutima prema unutra tako da mu se stopala na trenutke gotovo sljubljuju. Ni ona ga previše ne slušaju, ali to ga ne sprečava da potrči školskom stazicom kao i ostali. Trčanje smatra prijestupom koji mu ja ipak neću zamjeriti, a on će ispasti pravi frajer u mojim očima.

Čim pređu školski prag učenici se odmah izuvaju i oblače papuče za školu ispred svojih ormarića. Isto radi i Sebastijan, ali igrajući tešku partiju šaha sa samim sobom.  – Hajde!  Sada uzimamo papuče. Gdje je tvoj ormarić? – Njegovo lice zbunjeno promatra nekolicinu ormarića poredanih jedni pored drugih. Druga ih djeca raspoznaju po dvjema bojama u koje je svaka strana ormarića obojena, ali ne i Sebi. On se zamjerio bojama. Osobito plavoj i ljubičastoj, za njega dvjema blizankama koje ga jako ljute.  – -Ne! Ne! Ne taj! – govorim mu nakon što krene otvarati jedan od njih. Projurio je pokraj svoga poput furije, čvrsto uvjeren da je upravo crveno plavi onaj u kome će pronaći svoje papučice s dva automobila na njima.

Obuvanje papuča još je jedna od svakodnevnih bitaka koju Sebi vodi. Uobičajena je praksa da njegove slabašne i sitne ručice požele lijevu papuču, ponekad i silom, staviti na desnu nogu i obrnuto. Logični su sljedovi velika nepoznanica za sedmogodišnjaka koji zatočen u začaranom krugu raspoznaje tek poneku radnju koja se nama čini kao da nam je urođena. 


Školski sat

-Hajde, još samo malo, još samo malo! – govorim mu dok teškom mukom, nespretno držeći olovku, povlači gotovo zakrivljenu crtu i tako prkosi svom najvećem neprijatelju, grafomotorici. Iako većini djeluje da je samo riječ o običnim linijama, one su najvjerniji dokaz iskušenja koje Sebi prolazi. U njima se sukobljavaju njegove vrijedne osobine i nedostatci koji mu pakosno remete namjeru da čitava crta zadrži ispravnost svoga puta. Unatoč tomu, Sebi je sve bliže da ih ukroti i dostigne dugo željeni cilj, pisanje slova A i tako se popne na vlastiti Mount Everest.                                                             

-Koja je ovo životinja Sebastijane? – šutke me gleda i prstima tapka po sličici koja se nalazi ispred njega. – Hajde reci: Krava! – Avaaa! – Hajde! Glasnije Sebi! – Avaaaaa! – upućuje mi ljutiti pogled jer mora ponavljati ono što je jasno svima osim meni. Stavlja ruku na trbuh i puše te mi tako daje do znanja da se umorio. – Dobro! Dobro! – Još samo jedna riječ Sebi! Jedna riječ! Sad ćeš ići kući. – potvrdno klima glavom. – Reci magarac. Ma – ga-  rac! – Vagavaa!. – Kako si rekao? – prislanjam dlan na uho. – Vagavaaa! – opet mu je pogled ubojit. – Dobro, dosta za danas!  

A koju životinju Sebastijan voli? –pitam da ga oraspoložim prije odlaska. - Macaaa! Macaaa! – ispaljuje kao iz topa. Mačka je okidač za njegov siromašni vokabular. Ona u njemu ruši sve nataložene prepreke koje poput kamena nosi na svojim mršavim leđima.  U tim trenutcima djeluje kao da je udahnuo djelić zraka u toksičnom svijetu koji ga svojim pravilima i potrebama neprestano guši. – Jel ima Sebastijan macu? – veselo klima glavom. – Mala macaaa! Macaa malaa! – izgovara stiskajući ramena uz glavu, kao da se utoplio u ugodi koju si je sam stvorio. 

Naše druženje prekida školsko zvono koje se nakon više od godine dana, zbog pandemije, ponovno počelo oglašavati. I samog me podsjetilo na boravak u istim tim klupama koje su sad zaposjele neke druge želje i nadanja. Ni Sebi nije ostao imun na melodiju, koja se dugo zadržavala u njegovim malenim ušima, pokazujući veliko oduševljenje srebrnim krugom, visoko u kutu učionice, u kog je često buljio.


Odlazak


Sjedimo na klupici i ne mogu se prestati smiješiti. Sam je pronašao svoj ormarić i gotovo bez pomoći obuo svoje svjetlucave tenisice koje obožava.  One su mu najveća nagrada na kraju dana. Gugutanjem i prstima likujući mi pokazuje na svjetlucave crte zelene i crvene boje, sav važan, kao da se sva sreća svijeta sjatila u te dvije tenisice na čičak.

Na stanici se pojavljuje autobus kojim Sebastijan odlazi kući. – Uuuu. Aaaaa! – udaljio se nekoliko koraka kad je vidio da se grdosija parkirala nekoliko metara od nas. Prema velikim stvarima osjećao je veliko strahopoštovanje. – Sebastijane! Ovo je tvoj bus. – usmjeravam ga prema vratima koja su se otvorila. - Trkom odlazi i staje u red kako bi što prije ušao u autobus. Trčim i ja da ga pozdravim. Opalim mu petaka kao i svakog dana. To je naš mali ritual, potreban više meni nego njemu.

Vrata se zatvaraju i autobus kreće. Sa svog mjesta upućuje mi još pokoji pogled, a onda ga ponovno pruža u svoju odsutnost. Pomalo sam tužan jer znam da se sutra neće sjećati niti svog ormarića, niti životinja sa kartica, a možda niti mene, ali znam da će biti sretan. I da će se smijati. To nikada ne zaboravi. 

_________________________________________________

Posvećeno djeci s poteškoćama u razvoju. 

2 komentara :

Unknown kaže...

Matija, baš sam ponosna na tebe.

Unknown kaže...

Hvala. Smijem li znati vas identitet? 😊

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.