utorak, 7. rujna 2021.

Božica Jelušić | Ljubavna bol i glazbeni melem


Preslušavam krasan album VLADE SMILJANIĆA pod nazivom PJESME STOLJEĆA i mislim o tome, koliko je glazba moćni melem za duše koje titraju na suptilnim frekvencijama, dopuštajući da ih takne ljubavna bol, najmoćnija i najčudnija na svijetu. Ona uopće ne bira ni vrijeme, ni mjesto, ni životnu dob, samo dođe i od čovjeka napravi što hoće: prosjaka ili kralja, tuđinca , neurotičara, pjesnika, nebesnika, romantika. Sve ovisi gdje i kako nas je ščepala, kakav je materijal u nama našla. Zato, rekli bismo, u tim "pjesmama stoljeća" prevladava ljubavni sentiment, pa se najjednostavnijim stihovima i izravnim porukama o tome govori.

Razmišljam koliko dugo u svim kategorijama društva postoji cjelovito ili djelomično sjećanje na naslove poput: "Ribara staroga kći", "Ah, kad tebe ljubit' ne smijem", "Stara me majka kara", "Ako si ti pupoljak od ruže", "Koliko te volim", "Djevojke su ruže brale"...i ostale, koje je Smiljanić svojim nježnim i ugodnim glasom spleo u ovaj spomenarski vijenac. Otkrivam neke analogije sa sevdalinkama:  pjesma "Daj mi kaži, mila majko" obnavlja atmosferu one divne o žutim dunjama carigradskim. I ovdje dragi nakon tri ljeta dolazi, a lijepa majčina kći od tuge je preminula. Ljubavna bol, nevjera, napuštenost, bile su prejake za jedno mlado, omađijano srce.

Druge harmonije, drugi tonaliteti, tamburice u pozadini, sve to daje neko drugačije ruho, no sentimenti odgovaraju identično, misli se roje, maglica se prevlači preko oka, ruka u praznini svijeta traži drugu ruku, preobražaj počinje. Često mudrujemo o tome "koja je umjetnost najjača, najdjelotvornija, najstrelovitija", a zapravo znamo da je to upravo GLAZBA. Ponekad kušamo njen "gorki med"(Golob), ponekad pijemo čistu ambroziju, a treći put je ona vino koje daje krila da kažemo i izgovorimo ono, što trijezni nikada ne bismo smjeli ni uspjeli.

Uglavnom, držim da su glazbenici čarobnjaci višega reda. A kad su još k tome i pjesnici, pa vlastite stihove znaju podići na višu frekvenciju, to je vrhunski događaj. Što se pak tiče ljudi koji se uklanjaju ljubavnoj boli, da bi nešto kao "sačuvali", bojim se da su u krivu i žalim ih iskreno. Ne samo zbog onoga što veli M. Yourcenar da "Ljubavnik hladne glave nije do kraja vjeran svome bogu", već ponajviše i stoga, što im valovi glazbe neće očistiti unutrašnji prostor, donijeti utjehu i natjerati, konačno, da isplaču na nekom skrovitom mjestu to što se godinama skupljalo i nije znalo kako se zove, odakle dolazi i zašto te obara, tako da se jedva držiš na nogama. A ipak, ponovio bi to, zahvalio bi za ranu i nosio je kao orden, išao bi za ljubavlju, dok je daha u tebi i zadnje kajde u zraku.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.