subota, 7. kolovoza 2021.

Ivo Mijo Andrić | Pajin golf


Krađe su u ratno vrijeme bile normalna stvar. Što god se lopovima sviđalo, bilo je njihovo. Nije bilo te sile koja im je mogla stati ukraj. Niti legalne vlasti koje su se bojali. Lopovi su bili carevi u divljem carstvu nereda i bezakonja. Živili su kao bubrezi u loju. Na tuđi račun i na državnu sramotu. A države u ratu, zapravo, nije ni bilo.
Kad je rat stao, zavladalo je neko vrijeme ni mira ni sigurnosti. Neki lopovi su zadržali maskirnu odoru, a drugi su navukli civilnu odjeću i nije se znalo kome više vjerovat. Onom pod maskirnom vojnom opremom ili onome s kravatom i leptir mašnom pod vratom. Tek, i jedni i drugi nisu mijenjali zanat. Samo su promijenili sredstva i metode rada. Postali su sofisticiraniji, što će reći: samozatajniji u poslu da ih ni rođena mater ne bi prepoznala.

U Sarajevu se za vrijeme rata kralo sve i svašta. Od dječjih igračaka, knjiga koje su korištene kao ogrevni materijal, pa do bijele tehnike i oklopnih transportera. I niko za to nije odgovarao ako je bio s oružjem i pod vojničkom kapom. Krađa i pljačka bile su stvar umijeća ratovanja i vještine življenja. Vidio sam to vlastitim očima kroz prozor stana u kome sam živio. Vidjeli su to i drugi, ali su šutili kao i ja. U ratu je važna glava na ramenu. Ko šiša pokretne i nepokretne stvari. One su ionako bile nevažne za preživljavanje i goli opstanak.

Po završetku ratne opsade, počele su se obnavljati pokidane veze. Najprije između onih koji su ostali i onih koji su otišli. Zatim, između političara i vojskovođa na jednoj i njihovih neprijatelja na drugoj strani. Te veze su spajane teže jer su bile natopljene krvlju nevinih ljudi koji su u ratu izgubli živote ili su nosili ožiljke od teških rana i patnji.

Veze između lopova uspostavljene su najlakše. One se, zapravo nikada nisu ni prekidale. Funkcionirale su u raznim područjima međulopovske saradnje, uključivo i ona koja su se odnosila na razmjenu ljudi. Te trampe su se odvijale po sistemu: vi meni moga – ja vama vašeg. Ili: vi meni svežanj dojč maraka – ja vama vašeg. Odnosno: ja vama marke – vi meni moga. Tako su svi bili kvit. Zadovoljeni i spremni za nove ratne podvige. U korist svoga naroda. To jest: ko šiša narod i nemoćnu policiju!

Dolazak mira iznenadio je samo one koji su krali nasitno. Drpiguze koji se nisu znali prestrojiti na vrijeme. Pa tako ostali na periferiji događaja i bili prinuđeni tražiti drugo radno mjesto. U firmi u kojoj su radili prije rata. Ili na državnim jaslama. Kao zaslužni branitelji onih koji su zbog njihovog ratovanja najviše stradali.

Veliki lopovi postali su inn. Šerifi bez znački, sa otkočenim pištoljima u po bijela dana. I eksplozivnim napravama koje su se sastavljale kao što se sastavljaju dva i dva da bi se dobilo četiri. Kad treba ukrast vrijednu stvar, oni su bili tu. Kad treba ubiti za vlastiti interes, bili su još bliži. A kad treba odgovarat, uvijek su bili nedostižni. Nisu se mogli pronaći ni dok su mezili u krčmi preko puta policijske stanice.

Nije u to vrijeme bilo lako ni policiji. Morala se nositi sa onima čijim metodama rada nije bila dorasla. Kao i sa inima koji su, koliko do jučer, radili sličan posao. Ne baš isti, ali tu negdje na korak ili pogled ispod oka. U svakom slučaju, blizak takozvanom interesu odbrane napadnute zemlje od onih koji su je trebali braniti od vanjskog neprijatelja.

Najteže im se bilo nositi sa lopovima koji su krali tuđe aute. Luksuzni auti u prvim godinama mira opet su bili u modi. Cijene su im rasle kao gljive poslije kiše, pa se na dobroj krađi moglo zaraditi koliko za godinu dana rada i rmbačenja na fizičkim ili sjedenja na državnim poslovima. Dobro auto i dobra koka bila su glavna obilježja bolje stojećih kriminalaca iz svih sfera društvenoga života. Od najnižeg podzemlja, do najviših nivoa prizemne vlasti. Tako je to bilo tada, a tako je, ako ćemo po duši, i danas. A i zašto bi se mijenjalo ono što pruža ugođaj. Samo budala može mijenjati dobro za loše. I dijeliti sudbinu mase koja još travu pase.

Krađe auta toliko su bile učestale da nije bilo dana kada iz grada, u nepoznatom smjeru nebi odjurila po dva.tri mercedesa, pet-šest golfova, pokoji renault, audi ili kakva druga makina teška deset i više hiljada dojč maraka. Lopovi su su se bili toliko izvještili, da su auta krali i ispred očiju njihovih vlasnika.

Ode recimo tako građanin Muradif N. na Skenderiju po ženu koja je u kupovini. Parkira auto pa krene ženi pomoći nositi kupljene stvari. I dok pređe ulicu da joj pomogne preuzeti cekere, a njegov novi, tek nabavljeni, 'renault megane' prođe kraj njega. Čak ga Muradif ni ne opazi već ga vidi žena, rasterećena od cekera i naoružana novim naočalama uvezenim, a odakle bi, ako ne već iz Francuske. Spazivši 'megane' kako zamiče kroz crveno, žena bi panično pitala muža joj Muradifa: „Jel' to naš megan, čovječe“, a on bi joj, pod teretom odgovorio: „nije naš, naš je tamo dolje, na parkingu“. Ali, eto ti ga vraga. Kad dođe na parking, a tamo nema 'renaulta megane' već neki opel koji je, u međuvremenu, zauzeo prazno mjesto.

Zaprepašteni Muradif ispustio bi tada cekere na asfalt te počeo kukati kako je izgubio sve što je imao. A žena bi ga tada pogledala podbočena šakama na kukove, pa pitala oštrim glasom, zaboravljajući za auto koje već negdje na Vracama: „A šta sam ti ja Muradifeeee...šta sam ti ja? Je li ti važniji auto od mene“

„Nije, kazao bi Muradif skrušeno, nakon duže pauze, pa brže bolje počeo tražiti mobitel u džepu i policiju na parkingu. Da razglasi kako je, dok si rekao keks, ostao bez svoga najdražeg kućnog ljubimca: novog renaulta megane kupljenog na kredit, a kasko neosiguranog. „Joj, kuku si ga materi ako auto nikada ne nađem“ – ponavljao bi Muradif u mobitel, dok bi drhtavim rukama zvao prvu policijsku stanicu.

Ne zna se je li dotični gospodin Muradif N. pronašao svoj renault, ali se dobro zna da moj prijatelj Meša Avdagić nije nikada pronašao sindikalni 'wolswagenov' kombi dobijen na ime donacije Sindikatu PPDIVUT BiH, od kolega iz zapadnih sindikalnih asocijacija. Kombi je za, maglovite jesenje noći, ukraden iz nezavršene kuće starijeg mu brata Mehe i odvezen u napoznatom smjeru. Uzalud je Meša, zajedno sa društvom iz sindikata i policijama iz dva entiteta tragao za kombijem u nekoliko narednih godina, ali kombija nije bilo. Kao da je u zemlju propao. Srpsku, hercegovačku ili čak, možda, crnogorsku. U Bosni ga nije bilo jer, da je bilo, tu bi ga sigurno pronašli. I vratili ga Meši i sindikatu da rade posao na terenu kako i priliči radničkoj klasi i onima koji se bore za ljepše i bolje sutra.

Slučaj Pajinog ukradenog golfa imao je drukčiji epilog. Sretan, ali sa stresom kojeg će Pajo nositi do kraja života.

Elem, nekako u isto vrijeme kada je nestao donirani sindikalni kombi, u Paje iz Pijačne ulice ukraden je golf trojka. U po mrkle noći, iz zaključane garaže. Da čovjek ne povjeruje vlastitim očima.

Kada je nesretni Pajo došao ujutro do garaže koja se nalazila ispod sobe u kojoj je spavao sa ženom i djecom, nemalo se iznenadio kada je pronašao otključana vrata. Vrata otključana, a ključ njemu u ruci. Kad je raširio vrata imao je šta i vidjet. Garaža prazna a kapija od avlije razvaljena na mjestu gdje je štrčao lanac. Katanac na betonu, a trag auta na cesti, usmjeren prema glavnoj ulici što vodi na Ilidžu.

Prijavio Pajo krađu policiji, a policija mu rekla da čeka. Napravila zapisnik te ga otpremila kući. I tako je čekao Pajo, a s njim žena i djeca. Čekali da im se jave policija ili lopov. Ko prije stigne, ako ima šta reći.

Naredne večeri nije bilo poziva. Ni narednoga dana. Ali, druge večeri javio se nepoznat glas na Pajin telefon i pitao ga za golfa. Kao jel' njegov i da li mu i dalje treba. Pajo kazao da jest njegov i dodao kako mu treba. Onda taj drugi glas rekao kako je golf na sigurnom te kako ga može preuzeti ako donese pare. Paji zapela knedla u grlu pitajuć „koliko“ A glas sa druge strane žice, mrtav - hladan, rekao „sedam hiljada“. Ne treba pitati čega? Zna se da misli na marke. Tu je glas stao, rekavši da će se javit kad Pajo donese odluku. Mnogo je sadam hiljada, iako auto vrijedi bar dvaput toliko. Da ga brat bratu daje. Znaju to oni koji određuju cijenu. Lopovsku, ali fer za takvu igru.

Dva sata kasnije opet se javio glas. Pitao „jel važi“? Čekao odgovor.

„Važi“ - kazao Pajo, pa ponudio nešto niži iznos, a glas mu drhtao kao pihtija na božićnoj tepsiji. „Kad da donesem pare? I gdje“? Toliko je uspio izgovorit, a sve drugo dovršio je glas s druge strane tame.

Sljedeće večeri Pajo će, sa šurom, otići njegovim autom prema Palama. I kretat će se po uputama glasa danim u mobitel. Prije Pala skrenut će preko Ravne Romanije zay Sokolac. Pa iz Sokoca prema Han Pijesku. Kroz mrklu noć. Glas će ga uputiti da ostavi novac kod jedne barake na sporednom putu, te da produži dalje. Kilometar ili nešto manje, Pajo se toga više ne sjeća. Tek, sjeća se kako je ostavio vrećicu s novcem i kako je šura nastavio voziti sve dok nije ugledao farove od auta ostavljenog na rubu šume. Po uputama je to trebao biti njegov auto: golf trojka, metalik.

Auto je bio upaljen. Radio mu je motor. Dizel. Brektao je u šumi kao traktor u blatu. Tako se činilo Paji, a i njegovom šuri. Tiha je bila noć, a jeza gora od pakla. Tresle su mu se noge dok je prilazio golfu. Strah je vladao tijelom kao okrutni tiranin. U takvim situacijama oprez je najbolji saveznik. Znao je to Pajo dok je kao sjena ulazio u auto. Očekivao je da će svakoga trena prasnuti eksplozija. No, nje nije bilo. Ništa se nije desilo, osim što je auto krenuo kad je ubacio u prvu brzinu i jedva primijetno dodao tanki gas. Golf je polako klizio kroz šumu, prateći auto ispred sebe kojeg je vozio šurak. Pokraj barake nije bilo nikoga. Ni kese s novcem, a ni žive duše. Za kesu nije problem. Za žive duše jest. A njih nije bilo. Osim prestrašene Pajine i već oslobođene – šurakove. Bez poteškoća su izašli na glavni put, a onda ravno tamo odakle su i došli. Niko ih usput nije zaustavio. Niti je koga zanimalo ko se to u kasnu večer vraća iz Sokoca u Sarajevo. Iz Dejtonske Srpske republike u Federaciju druga dva naroda.

Dan nakon noći bez sna, Paji se vratio mir. I njegovoj ženi i djeci. Kao i svima u rodbini i komšiluku koji su dijeli strah i čudili se što je pristao nositi pare u nepoznato i izlagati se opasnosti da ga smakne, možebit, četnička ruka. Zbog auta, jebeš li ga jer, auto je od lima i može se kupit, a život nema cijenu.

U godinama koje su slijedile na desetine i stotine ljudi sličnih Paji odlazili su prema Palama i u druge smjerove da otkupe ukradene aute koje su već ranije masno platili. Da ih po drugi put plate onima koji su krali i haračili gradom. Ujedinjeni sa sebi sličnima, raspoređenim na punktove u Sarajevu i drugim gradovima gdje se mijenjala roba za novac po davno poznatom metodu: dvaput plati, jednom dobij.

Trajalo je to sve dok se policije nisu uvezale u jedno i pročistile najprije svoje radove, a onda i sve oko sebe. Otad se trgovina tuđim nepokretnim stvarima svela na manju mjeru.

Lopovi su i dalje ostali tamo gdje jesu. Samo su sredstva rada usmjerili prema drugim ciljevima. I pronašli druge, suptilnije metode. I druge stvari pogodne za krađu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.