Kolumne

četvrtak, 5. kolovoza 2021.

Aleksandar Horvat | Umjesto pogovora: Zapisi vrtlarskog kalfe

 

Kao “nulti” čitatelj  stihozbirke Vrata vrta (a ovo “nulti” je važno jer sam ovako oblikovan autoričin “poetski gartlic” čitao i prije nje same), odmah na početku želim otkloniti svaku sumnju: ovaj zapis ne treba smatrati recenzijom, predgovorom ili bilo kojim drugim prvoligaškim sinonimom. Ovo je zapis iz običnog čitateljskog srca koje u poetskim nasadima traži ulaze i izlaze iz svakodnevice. Nakon petogodišnjeg prijateljevanja s Božicom Jelušić, u kojem sa zahvalnošću čvrsto držim ulogu pažljivog učenika, počašćen sam dobivenom prilikom da iz njenog bogatog višegodišnjeg poetskog opusa izaberem “vrtni materijal”. 

Vrt je u ljudskom trajanju uvijek jedno posebno mjesto, on je potpuna alegorija života. On predstavlja rađanje, obnavljanje, raznovrsnost, suradnju, svrhovitost, ljepotu, divljenje i sklad, ali je i mjesto promjena, vjere, nadanja, očekivanja, razočaranja, davanja i primanja. Tema vrta je stvarnosna i metaforička. Vrt čovjeku vrijedi koliko i kuća. Oko vrta se vrijedi truditi, posuđuje mu se vrijeme, ali se u njemu i dokono sjedi i odmara, puštajući misli u igru s leptirima i pčelama oko cvjetnih lijeha. Vrt se često nađe u stihovima ili prazninama među njima, bez razlike je li edenski, botanički, cvjetni, ljubavni.

Cijela je ova zbirka vrt u kojem istovremeno vremenu svjedoče mladice osjetljive na vjetar i propinju se divovska stabla koja spajaju nebo i zemlju, u njemu se drobi žilava i gruba zemlja, a po travnatoj livadi nježni leptiri usklađuju boje s razasutim cvijećem, sunce zagrijava klice života, oluje lome ogradu i prevrću vrtne patuljke. U bunaru, u središtu vrta, prepoznat ćemo autoričino lice u vlastitom odrazu.  Naslov stihozbirke, “Vrata vrta”, naznačuje da nam autorica otvara put u svoj svijet i poziva da bez vodiča lutamo brižno uređenim stazama oslanjajući se na vlastito promatračko oko, pažnju i maštovitost. Svaki detalj vrta je bitan. I korovi su cvijeće, jednom kad ih upoznate, rekao bi Milne. Vidjet ćemo ono što želimo vidjeti. 

Zbirka sadrži stotinu dvadeset pjesama podijeljenih u tri cjeline. Štovateljica vezanog stiha kao “zanatske nužnosti”, poštuje uglavnom unakrsnu i obgrljenu rimu kroz formu od četiri katrena, iako ih u pjesničkom zanosu ponekad dosegne i pet ili više. Kao potvrdu pravila pronaći ćemo i nekoliko izuzetaka parnih rima, te nekoliko nestandardnih formi. Rječnik pjesnikinje je izuzetno bogat, eruditski, te lako ulazi u igru riječi, i traženje svježih i jedinstvenih rima. Teme su joj svjetovne i dodiruju gotovo svaki kutak ljudskog bivanja, a iznenadit će nas i zavidnom duhovnom zrelošću. Važni motivi o kojima piše su priroda, ljudi, sloboda, umjetnost, znanje, putovanja. Iz tih motiva će iznjedriti širok spektar osobnih stavova i dometa, ali i nadahnuća za unutarnje monologe i promišljanja o ekologiji, ljudskim manama i vrlinama, odnosu vlasti prema malom čovjeku, odnosu malog čovjeka prema sebi samom... Uputit će kritiku ili prijekor današnjici, počesto vlastita sjećanja koristeći kao vrijedan iskustveni model bogatog i ispunjenog života kakav bi zapravo trebao biti. 

Ideal je to života koji, na autoričinu žalost, svakodnevno lagano blijedi, gubi tradicionalnost, estetiku, živost i znatiželju, te se prepušta silini tehnokracije koja čovjeka ne treba, zanemaruje ga i podređuje vječitoj jurnjavi za nametnutim vrijednostima, izlaže lažnoj duhovnosti, zatupljuje ga i lišava vlastitog mišljenja i slobode. Čvrstog je stava da pisci imaju riječ kao oruđe koje moraju neprestano brusiti, te da moraju preuzeti aktivnu zadaću svjetionika i putokaza u “izgubljenim“ društvima kako bi spriječili nastanak novih Atlantida i nestalih civilizacija. 

U prvoj cjelini, “Portret pjesnikinje”, upoznat ćemo vlasnicu vrta. Pažljivom čitatelju neće promaći raznovrsnost tematike. Intimističke i refleksivne pjesme, uglavnom pisane u prvom licu, otkrivaju nam autoricu kroz cijeli prostor i vrijeme njenog postojanja. U središnjoj pjesmi ove cjeline ona otkriva svoje namjere: Ja sam obična posve. Gotovo da se sramim. / Padam u pjesmu kao u bunar zakoniti. / I svako slovo mogu objasniti njim samim,  / Moj tekst je otisak prsta: ne želi ništa skriti. (“Portret pjesnikinje u starosti”) Ohrabrivši nas tako i odgurnuvši u daljnju potragu za njenim portretom, unutarnje monologe, solilokvije, iznosi u obliku sjećanja kroz koja se nerijetko isprepliću mladost, ljubav, žal za neiskorištenim, osude neminovnog, te neskrivene želje za bijegom u mirnije i samotnije dijelove vrta. Za primjer, uvjerenost u snagu ljubavi, koju vrijeme nikad ne štedi, pronaći ćemo u zaključku: I mislili smo: trajat će dugo, / K'o bijeli mramori Polikleta. / Jer mi smo bili vlasnici svijeta, / Sve dok smo imali jedno drugo. (“Za raštimanu staru gitaru”). 

Nadalje, izražavajući namjernu tromost i odbojnost prema nesvrhovitom metežu međuljudskog ophođenja i nezainteresiranosti suvremenika za prekidanjem ponavljajućih i dosadnih obrazaca života, svoj bijeg zapravo pretvara u “ostanak” u sigurnosti složene, ali ipak vlastite intime, nerijetko nas upućujući na izvore svojih inspiracija: Negdje šumore šume, stijene su vlažne i strme, / Ništa od toga ne želim. To nisu moji trenutci. / Još samo bih da imam paklove svoje pri ruci, / U hladnoj sobi dok ležim, čitajuć LIKOVE S KRME (“Časoslov solipsista”). Unutarnji monolozi pjesnikinje često propituju vlastito raspoloženje i odnos prema životu, a praznine u stihovima, ono neizrečeno, su prostor u koje čitatelj može smjestiti vlastite misli, te se poistovjetiti s izrečenim ili ograditi od njega. Ona nas ohrabruje u promišljanju, bodreći pri tom i sebe: Tako svježe jutro, i mi smo još živi. / Cvrčkov takt u zglobu škripavo se glasa. / Na put treba poći, ne časeći časa: / Svi putevi vode k nekoj perspektivi! (“Kratkotreni katreni”). 

Dojam je da u pojedinim pjesmama vladaju tamni tonovi, da su mračne i olujne s dominirajućim nezadovoljstvom prema nepravednosti, neznanju, ignoranciji i neangažiranoj samodostatnosti. No i te tamne melodije su oštre, konkretne, upozoravajuće i “kontrolirane”. U stihovima se krije upozorenje da loša karma svakog može doseći, da vrijeme ide samo u jednu stranu, da sve u životu nije nužno svijetlo i osunčano. Autorica će nam ipak osvijetliti put i dati do znanja da ne treba dopustiti sebi potonuće u bezidejnost i ravnodušnost, te nam, osnažujući sebe, daje poticaj u kormilarenju vlastitim olujnim morima: Uglavnom, jesen. Htjedoh reći: rujan. / A još mi kora tijelo ne pokriva. / Još uho vreba glasić jedva čujan, / U kom' je iskra osjećaja živa. (“Rujanski solilokvij”) Pjesnikinja svoja  negativna ili umorna stanja često pripisuje starosti koju ne voli, ali je poštuje. U tom složenom odnosu ipak nerazdvojivo s njom prijateljuje i miri se, prikazujući je u ponešto nježnijim akvarelima: Oblaci prolaze nebom, umorne karavane. / U prozoru se vidik zamrzne, sivkast ekran. / Tamo, gdje horizont je kao kukačom heklan, / Jedna kradljiva svraka odnosi naše dane. (“Ozimljavanje, brašnjavost”) . 

Tako svoj odnos prema starosti stavlja u jednostavan okvir čekanja snijega i zime u kojoj će interes pronaći u bjelini, čistoći, neispisanom papiru, nepregaženom, osnježenom vrtu, kojeg tek čeka upisivanje novih misli i opažanja. Pisanje je ionako autoričin edenski vrt u kojem posađene misli izrastaju u budućnost i neizgubljenost. Poezija je umiruje, spašava, tješi, druguje s njom, pa cjelina “Portret autorice” s pedesetak pjesama, završava upravo takvim priznanjem, posvećenim lirskoj pjesmi: Pjesma mi veli: „Predaj se i pusti!“. / U šal se zavij, dok na klupi drijemaš. / Kraj kolosijeka prazan kofer spusti; / Ne vidiš li da nikog drugog nemaš? (“Pjesma me hoće”) 

Druga cjelina, naslovljena “Vrata vrta”, najbliže je što ćemo prići samoj suštini autoričinog “vrta” u kojem nam valja prigrliti alegorične poveznice na ranije izrečenu viziju vrta kao života. Ovdje je stvarnost vrta, ili prirode u cjelini, kroz stabla, cvijeće, livade ili rijeke, njen kist kojim boji stihove: Parkova divnih nagledah se svijetom. / Ponos pod carskim cvjetnim ogrtačem. / Danas se grlim tek sa suncokretom, / I za nevenima neizniklim plačem. (“Kantata o vrtovima”). Već u uvodnoj pjesmi naslućujemo kako će ove teme o vrtu biti namijenjene angažiranim čitateljima koji će u prostorima među stihovima lako pronaći usađen autoričin život, ali u malo drugačijim tonovima i dezenima. Priroda joj je vječno nadahnuće, pa će je koristiti kao primjer iskonskog reda, prokazujući čovjeka kao smetnju, te u stihove ugraditi neskrivenu želju vlastitog stapanja s prirodom. Priroda je moćna ali ne i svemoguća, ljudske su slabosti nenadmašive:   Ne dolazi mi utjeha s visine. / Usta od žlice tako su daleko. / Postoji biljka zvana ptičje mlijeko / Za lijek od tuge. Ali razdaljine.... (Ptičje mlijeko, samostanski vrt). Priroda je i danas onaj isti pradavni “rajski vrt” s kojim čovjek nema sreće, jer lakomost traži više od jabuke te ne priznaje zabrane i preporuke, zdrav razum se ne probija pod koru neljudskosti. 

Stoga autorica, cjeloživotno ekološki osviještena, sasvim izravno i otvoreno staje na stranu prirode, a uskraćuje naklonost ljudima koji su također dio prirode, ali dio koji je nejedinstven, nepotpun i neuklopljen. Dolazimo tako do paradoksa da se pravi prirodnjaci radije poistovjećuju s drvećem nego sa svojom vrstom koja nerazumom uništava i samu sebe. Sjajno je taj paradoks iznesen u pjesmi “Drveće volim”: Drveće volim više nego ljude, / Neka mi oproste vrli humanisti. / Stabla u meni drevne snage bude, / U svakom od njih spava Corpus Christi, da bi poentirala pitanjem za promišljanje: Lišćem nas ljeto ovija ko plahtom. / Na zemlji leže beskrajna bogatstva. / Još zadnji pozdrav zelenilu zlatnom: / Jesmo li i mi dio toga bratstva? Pjesnikinjin vrt je zapravo samo prividno njen mali privatni kutak, dok je on u stvarnosti cijela planeta, baš kao što kaže novelistica Burnett - ako pogledate u pravom smjeru, možete vidjeti da je cijeli svijet vrt. 

U ovoj cjelini postoje i stihovi koje možemo promatrati kao zasebne slike, kao čiste posvete i pohvale ljepoti. Jedna od takvih je, na primjer, “Posveta vinogradu” koja potvrđuje postojanje “prirodnjačke” vrste ljudi, onih koji su s prirodom u suživotu i kojoj su zahvalni:  Korak i monolog navika je stara. / Hoće li nas možda prevariti klima? / Sad s budućim vinom čovjek razgovara, / Cijeli dan proleti među čokotima. (“Posveta vinogradu”). I tako ćemo u cijelom ovom poglavlju pronaći grožđe, marelice, makove, kišu, divlje patke, godišnja doba i brojne druge manifestacije prirode, a završna pjesma će nas spustiti u samu srž enciklopedijske definicije vrta, te zadovoljiti sve one koji vrt vide isključivo kao mali komadić zemlje “nakinčan” povrćem svih vrsta. No ipak, ne odolijevajući slanju skrivenih poruka, pjesnikinja nam za kraj poručuje: U vrtu mijenjam se (ne kažem rada): / Moj altruizam na kušnju pada: / Tek na kraju se priznat' osmjelim: / Ni s kim ne bih vrt da podijelim. (“Traktat o vrtu”) . Ovaj izdvojeni zaključni stih obuhvaća vrt u stvarnom i metaforičkom smislu, a ideja opravdanog nedijeljenja vrta s drugima (ploda svoga rada i prostora uživanja) vodi nas u zadnje poglavlje o ljudima. 

Cjelina “Bolji ljudi” posudila je naslov od istoimene pjesme koja je središnja ideja vodilja ovog poglavlja. Doći će bolji ljudi: jednom moraju doći. / Mirisat će na cimet i na prah biblioteke. / Imat će zelene prste, olovke tanke i teke; / Oni će sanjati mnogo, oni će znati i htjeti. (“Bolji ljudi”) Nepovjerenje u dobronamjernost ljudi s kojima autorica “ne bi dijelila svoj vrt”, ovom pjesmom je ublaženo. Javlja se proročanska nada da je ipak moguća pojava “bolji ljudi” oni koji će biti suprotnost gladi za profitom i bezobzirnom uništavanju svoje vrste. Iz izdvojenih stihova čak naslućujemo profil tih boljih ljudi, profil u kojem ćemo prepoznati i samu autoricu. Kraj pjesme proročanski će otkriti i kad će se dogoditi dolazak boljih ljudi, pa to zanimljivo otkriće ostavljam čitateljima. 

Ova cjelina obuhvaća pjesme koje su, uz manje izuzetke pisane u drugom i trećem licu čime zasnivamo sasvim drugačiji odnos s pjesnikinjom i pjesmom. Dok smo u “Portretu pjesnikinje” uranjali u njeno ja, poistovjećujući se s njenim stavovima, bojaznima, htijenjima, svjetonazorom,  prepuštajući se subjektivno suglasnosti ili revoltu, ovdje nam se autorica obraća izravno, ponekad savjetodavno, ponekad analitički, ponekad prijekorno, ali šalje jasne poruke. Jesmo li mi ti bolji ljudi koji će uživati u edenskom vrtu iz kojeg će biti istjerani kradljivci jabuka i njihovi pomagači? Ako smo upoznali autoricu, pa zatim vrt, poglavlje “Bolji ljudi” je zapravo poziv, provokacija, premještanje točke gledišta. Koji je naš stav, status, shvaćanje?  Ledena se kiša iz oblaka sruči. / Tužno oko mjeri prašne krajputaše. / Kolone su tuda prošle, uzdišući. / To tlo ispod nogu, je li stvarno naše? (“Monolog novog Lazara”). Autorica propituje našu savjest, ne bojeći se za svoju, koristeći pitanja kao najjače marketinško oružje prijenosa svojih poruka. Pitanja pokreću misaone procese, ali ih ostavljaju nedorečenima, pozivaju na akciju. U potrazi za odgovorima suočavamo se s vlastitim odlukama. Ta jabuka na ledini što kisne, / Nisu li naši potrošeni dani? / Ta trpkost, koja grčem usta stisne, / Nisu li neki snovi pokopani?(“Jabučasta metamorfoza”). 

Odgovore možemo potražiti razasute širom poglavlja i to najčešće tako da se prisjetimo Frommovog izbora “imati ili biti”, pa odaberemo drugo, na primjer: Namisli obujma snažna, pothvati plemeniti! / Tvoje ti mračno doba napokon račun izruči. / Pred mravinjakom stojiš, ko onaj što upravo uči / Da najveća je mudrost običan čovjek biti (“Pred veprinom u šumi”). Poučeni da smo na kraju ipak ljudi koji tek trebamo, a u dobroj vjeri i nastojimo, steći epitet boljih, autorica nam se obraća kao pjesnicima, ljubavnicima, bolesnicima, jakim ženama, poslušnicima, vjernicima, građanima, zaigranim Homo ludensima: Zlatni nektar ti je piće, / Ljubavna je pjesma svaka. / Ti si jedno sretno biće, / Pod klobukom čarobnjaka! (“Klobučarska pjesma”).Spomenimo, na razini maloga pomaka i otkrića, da je u ovoj obljetničkoj zbirci još izrazitiji i dublji „naklon“ ruskim pjesnicima: Ahmatovoj, Cvetajevoj, Brodskom, Mandeljštamu, na čije se estetske parametre i intimne simbole autorica i ranije oslanjala. Tako se i deklarativno ona poziva na „slavensku duševnost“ i tradiciji lirski kod, no uvijek osvježen skokovitom imaginacijom i emotivnom napetošću, inherentnoj imažinistima. Štoviše, u pjesmi „Nepronalaziva srodnost“ ona izravno poručuje kako priželjkuje takvu korespondenciju misli i osjećaja između sebe i svojih čitatelja, te bi željela protok, razumijevanje i moralnu podršku: Prolazi vrijeme, život je na kocki: / Sretna bih bila, kad se kotač slomi, / Da taj me Netko u pjesmi udomi, / Kao Ahmatovoj što pisao je Brodski. 

Zaključno, povodom sedamdesete obljetnice njegovanja svog edenskog vrta i pedesete obljetnice književnog stvaralaštva, Božica Jelušić nam otvara “Vrata vrta” kao zalog za neke bolje dane, za neke bolje ljude, kao i za sve nas koji takvima želimo biti. Čini se da su neki od te vrste i pronađeni, barem sudeći po relativno čestim posvetama, kojima pjesnikinja atribuira svoje pjesme stvarnim ljudima, suvremenicima, unutar pjesničke branše i izvan nje. U generacijskom slijedu i kontekstu, neke su od tih pjesama oproštaji, pri čemu svoje ispisnike vidi kao „posljednje od naše vrste“, ljude sklone klasičnom sroku, estetici, poetskoj disciplini i njegovanju forme. Čini se da ni jedno takvo pjesničko ime u odlasku nije zaboravila (iz tehničkih i koncepcijskih razloga nisu uvrštene sve posvetne pjesme). I ona sama, što je veoma zanimljivo, otkriva da ima tridesetak pjesama koje su joj posvetili drugi autori, što čini cijelu jednu malenu zbirku za „uspomenu i dugo sjećanje“. Trag u vremenu i poeziji ostaje joj vidljiv po obje vrtne staze, bilo da njima prolazi kao Božica Jelušić ili Flora Green, što je već otkriven njen pseudonim. Ciceron je rekao Ako imate vrt i knjižnicu, imate sve što vam treba. Tim tragom vjerojatno svijetli autoričina aura, a plemenitom misli Victora Huga završavam ovaj zapis: Vrt u kojem će hodati i beskrajnost u kojoj će sanjati – što je više mogao tražiti? Par cvjetova pored nogu, a iznad njega - zvijezde.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.