nedjelja, 4. srpnja 2021.

Ivan Katić | Baka Ika


Selo u biokovskom kamenjaru, bogu iza leđa. Moj zavičaj, djedovina. Ika je živjela u kući do naše. Kako mi je moja baba Mila pričala bila nam je dalji rod i svi su je zvali baka Ika. Mala kuća, prizemljuša, s tri prostorije. U prvoj, najvećoj, bio je šporet, smederevac, sanduk za drva, stol i četiri stolice, kauč i stari kredenac. Iza kuće veliki vrt s kokošinjcem i torom za svinju. Sjećam se da smo dida i ja svako proljeće čekali sajmeni dan kad su iz raznih krajeva nakupci dovozili kezmiće koje su prodavali, a seljaci su ih tovili i klali koncem novembra za Dan Republike. Baka Ika uvijek je pitala iz kojeg su kraja pa im je po tome davala imena. Koliko se sjećam, Stanko je bio iz Stankovaca, Karlo iz Karlovca, iz Knina je bio Nino, a ako nije mogla smisliti ime, onda je bio jednostavno moj gudin ili moja guda.

Bila je sama. Muža Dragu zajedno s mojim pradjedom Mijom ubile su Švabe i ustaše. Dva sina, Tonči i Zdenko, preživjeli su jer su bili u partizanima. Poslije rata teško se živjelo na oskudnoj zemlji i sinovi su šezdesetih godina otišli na Novi Zeland. Ika nije htjela otići. Otiđite vi, govorila je, u tu vašu Zelandiju, ma nemojte me zaboraviti. Svake druge godine dolazio je jedan od sinova da obiđe majku. Tad je letjela selom i svima kazivala da je došao njen Tonči, njen Zdenko, da obraduju majku. Redovno su pisali i slali novce, a jednom mjesečno Ika je odlazila do seoske pošte da ih čuje.

Mala, sitna s krupnim crnim očima. Išla je u polja i šumarke i vraćala se sa sepetom na leđima u kojem je bilo raznih trava i listina. Pognuta, s glavom do koljena, natovarena. Svaki božji dan. Poslije je u bronzinu spremala hranu za svinju i kokoši. U vrtu je imala sve za svoje potrebe, sama je to obrađivala.

Ja sam joj bio, kako je ona govorila, ljubinac. Vjerovatno i zamjena za daleke unuke. U njenoj kecelji, traverši, uvijek je bilo oraha, bajama, suhih smokava ili višanja. U maramici je čuvala novce, dinare. Kad bih se vraćao u grad, najprije mi ih je davala da kupim bombone, pa kako sam rastao za sok, pa za pivo, a onda da počastim curu. Pitala je kako ti se ona zove i kad ćeš je dovesti da je vidim? Nije bilo šanse da mi nešto ne tutne pri odlasku. Za majku je slala punu kutiju jaja, a svako jaje bilo je umotano u novinski papir.

Imali smo i naš uobičajeni ritual. Svih tih godina čim bih se javio didi i babi otišao bih do nje i ona bi me izljubila, sjela na kauč, uzela krunicu u ruke i rekla: - Čitaj mi! U kredencu su stajale kutije od cipela s pismima. Poštar bi joj donosio pisma i čitao ih, ali je ona samo uz mene, na miru, sretna i sjetna, pobožno slušala što su joj sinovi pisali. Desetak pisama sam morao označiti s velikim srcem i njih bih obavezno uvijek pročitao. Često bi i poneka suza utekla i nju je brzo brisala krajem marame koju je uvijek imala na glavi.

Svaki naš rastanak završavao je pitanjem:

- A 'oćeš li mi doć' upalit sviću na grobu?

- Zašto? - pravio sam se blesav.

- A đavle jedan! Antikrist si k'o i ćaća ti! Da te mogu vidit!

- Ma znaš da hoću.

Baka Ika umrla je u 103. godini, sedam godina poslije mog dide. Sinovi su umrli prije nje, a nitko od unuka iz Zelandije nije došao. Ispratilo ju je cijelo selo.

Već godinama za Dan mrtvih odem na kozičko groblje i odnesem cvijeće babi, didi i roditeljima. I baki Iki. Njoj upalim i svijeću, da me bolje vidi.

Mojima ne palim.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.