Dragan Miščević | Leteći razred

Bliže mi se sedamdesete, ali ja se živo sjećam svoje prve slikovnice. Sjećam se vuka i Crvenkapice. Čitati nisam znao, ali sam zato znao zavijati poput vuka te sam odlazio u voćar sa slikovnicom i zavijao kao vuk, sve dok nisam ukoren. Za moje zavijajuće sposobnosti moja susjeda nije imala razumijevanja.

Sjećam se kako smo zamrli slušajući našeg učitelja u drugom razredu osnovne, kojeg smo zvali Mladi Drug. Čitao nam bajku o medvjedu koji se pretvorio u princa. Uživali smo slušajući ga. On se nasloni o visoki kamin u razredu i čita nam. Ali, sve lijepo kratko traje pa je naš Mladi Drug samo tako nestao. Njemu smo se divili i dok je čitao i dok je žonglirao nogometnom loptom nasred školskog dvorišta.

Mok stariji brat, Veliki Baja, poslao paket i u paketu je bila torba na ciferšlus, olovka, bilježnica i Čiča Trišina koliba Branka Ćopića. Ubrzo sam naučio cijelu slikovnicu napamet. Nosio sam je i u školu pa čak i na izlet. Svima sam iz razreda čitao svoju slikovnicu. Natiskaju se oko mene i dive se slikama i mome čitanju.

I, konačno je Stari Drug za nas trećaše otvorio školski ormar i podijelio nam knjige za čitanje. Veselju nije bilo kraja. Nosili smo knjige kući i čitali.

I moja ujna Marija došla kod nas u goste. Poslije ručka uzela knjigu Kraljević i prosjak te nam čita. Čitala je sve dok nije otišla. Dalje sam čitao sam jer me baš zanimalo što će dalje biti, jer je ujna Marija čitala tako oduševljeno da sam žalio što nije ostala još koji dan.

U višim razredima knjižnica je bila otvorena, zamislite, svakog četvrtka dva sata prije nastave. Tako se znalo desiti da u nedostatku druge razonode, ili uslijed kiše odemo u knjižnicu i posudimo neku knjigu. Idućeg četvrtka je uredno vratimo, ako knjižnica bude otvorena, bez obzira jesmo li je pročitali ili nismo. I tako mi dopadne šaka roman Emil i detektivi Ericha Kästnera. Bit će da sam se oduševio tim romanom jer sam sljedeći put potražio još jednu Kestnerovu knjigu i dobio Leteći razred (Das fliegende Klassenzimmer).

Čim sam stigao u večernjim satima iz škole, bacio sam se na čitanje, ali na opće iznenađenje knjiga mi se uopće nije dopadala. Piše o nekakvom razredu. Pa to su same bedastoće. Takav je i moj razred. Baš mi je knjiga bez veze. I tako sam uredno odložio knjigu i žalio što nisam uzeo nešto pametnije. Sva sreća moj susjed, stari Kolar, imao je u svojoj kolibi knjiga koliko hoćeš. Djed je nekada bio Bog i batina, veliki bogatun, koji je imao dvanaestak svojih trgovina, a isto toliko i birtija, vozio svoj automobil još prije Drugog svjetskog rata, putovao selima s dvije kočije i s četveropregom: u prvoj šešir i štap, a u drugoj on.

Život je slika koju moraš čuvati i paziti i od kiše i od sunca, i od suše i od vlage da se ne uništi. A djedu se baš posrećilo: Uživaj dok možeš! I nešto mu je država konfiscirala , nešto je sam zarajtao i na kraju pod staru glavu ostao bez ičega i bez ikoga! Na komadiću zemlje koji nije zapio. Zabio u zemlju deblje kolce, opleo ih prućem, oblijepio blatom i izvana obložio terpapirom. Unutra je smjestio peć, stol, dva stolca, ormar prepun knjiga, nekoliko tambura i svoj kolarski alat u nadstrešnici uz kolibu.

I tako nam je djed držao predavanja iz književnosti i davao knjige na čitanje, a ponekad nešto ispričao o svojim lumperajima u otmjenim hotelima. Od njega sam naučio pjesme poljskog pjesnika Adama Mickiewicza i Petrarkine sonete još prije srednje škole, ali čitao Jules Vernea, Mariju Jurić Zagorku i tko zna koga sve ne.

I dok je Leteći razred čamio na mome stolu dobio sam od nekoga stotku. Zgodna sumica koju baš i nisam imao prilike često vidjeti, a kamoli opipati.

Čim mi je mama dala stotku za moje potrebe, ja sam je uvalio u Leteći razred i zaboravio na nju.

U četvrtak sam vratio knjigu u knjižnicu, a s knjigom sam donirao i svoju stotinjarku.

Tek sam se drugi dan sjetio da su novci ostali u knjizi, ali sada ne mogu baš ništa do idućeg četvrtka. Bojao sam se reći i knjižničaru da su mi ostali novci u knjizi, a i bojao sam se učitelja kao samih vragova jer su nas u nižim razredima mlatili kao volove u kupusu uz punu suglasnost roditelja:

- Samo ih udrite! – da te jeza spopadne od toplih roditeljskih riječi.

A tko zna možda bi knjižničar moju stotku smotao sebi u džep i rekao da je nema. Radije ću čekati četvrtak. Vjerujem da je to osveta Letećeg razreda, jer ga nisam pročitao. L

U četvrtak krenem dva sata prije početka nastave. Dojurim pred knjižnicu, ali vrata zatvorena. I taj dan sam uzalud čekao pred knjižnicom.

Mama me priupitala jesam li štogod kupio za onu stotku, a ja sam samo odmahivao glavom da nisam. Na pitanje, gdje sam je sakrio, mudro sam šutio ne odajući svoju tajnu.

Nakon danonoćnog sanjanja stotinjarke među stranicama Letećeg razreda i njezinog plesa u školskoj knjižnici dočekao sam četvrtak i blijed kao krpa stupio u knjižnicu. Zatražio sam Leteći razred. Uzeh ga u ruke te izjurih na hodnik. Kakav užas, u njemu nema moje crvene stotke! Vratim se nazad. U knjižnici gužva, vratim knjižničaru Leteći razred, on ga odloži u stranu. Malo pričekam pa opet zatražim Leteći razred. U onoj gužvi učitelj nije niti primijetio da danas već drugi put tražim Leteći razred.

Knjigu turim u torbu. Izvadio sam je tek kod kuće i dugo, dugo listao, ali mojoj stotici ni traga ni glasa. Iz inata nisam htio čitati taj nesretni Leteći razred.

U četvrtak sam strpljivo čekao pred knjižnicom i ušao odmah za učiteljem te vratio Leteći razred, ali sada ne mogu ponovo tražiti Leteći razred, nego izađem u hodnik. I kakav sam ja sretnik. Baš nitko neće današnjim danom u knjižnicu. Nema mi druge, nego se ponovo vratiti i zatražiti Leteći razred.

- Molim Vas, Leteći razred Ericha Kästnera!

Učitelj me malo čudno pogleda, ali ode do police i dade mi novu knjigu.

U hodniku sam dugo molio sve Očenaše da stotka bude u njoj, ali se nisam usudio otvarati. Na kraju sam je ipak otvorio. Istog me trena obasjala svjetlost moje stotice.

Bio sam neobično zahvalan svim učenicima moje škole što ne čitaju knjige, jer da je škola prepuna revnih čitatelja tko zna gdje bi završila moja stotka.

Navečer sam svoju stotku nakon mjesec dana predao mami na čuvanje. Ona ju je uz zadovoljni smiješak spremno spremila u svoj novčanik koji je zjapio prazan.