Antiratni roman „Izbrisani“ Zorana Lisjaka predstavljen u dvorcu Stari grad Čakovec

Svi likovi su fikcija, u romanu „Izbrisani“ nije opisano moje ratno iskustvo već su likovi i događaji nastali kombiniranjem priča koje sam čuo u razgovorima u vrijeme rata i nakon njega – rekao je Zoran Lisjak na promociji svog romana „Izbrisani“ u atriju obnovljenog dvorca Stari grad Čakovec. Kroz razgovor o romanu s autorom Zoranom Lisjakom i nakladnicom Sandrom Pocrnić Mlakar, koji je vodila Lea Novaković, te nekoliko odlomaka, publika je upoznala Lisjakovroman i sudbine njegovih protagonista. Glavni lik je zapovjednik Damir Palmar koji poduzima akciju zauzimanja i miniranja napuštene vojarne, kojom ucjenjuje vladajuće da zaustave pljačku i korupciju. Dok traju pregovori o prestanku opsade, Palmar ponovno proživljava ratne akcije u kojima je sa svojim vjernim suborcima dijelio dobro i zlo…

Iako je u ratu proveo samo dva mjeseca, Zoran Lisjak je u svom je romanu demonstrirao kako djeluje biblioterapija. Kako je rekla Sandra Pocrnić Mlakar, pisanje o traumatičnim događajima pomaže da se vlastiti postupci bolje shvate te da se proživljeni događaji obrade i smjeste u umu i u srcu. Mnogi talentirani pisci intuitivno primjenjuju bibliterapiju jer osjećaju kako se opisivanjem događaja i povjeravanjem čitatelju koji će ih razumjeti, smiruju emocije i proživljavaju drukčiji mogući ishodi i neostvareni scenariji. Biblioterapija djeluje i na čitatelja, koji čitajući o traumatičnom događaju može pronaći način za izražavanje potisnutih osjećajate ih s povjerenjem može podijeliti s drugima.

Govoreći o radu na romanu, Zoran Lisjak prisjetio se prerano preminulog urednika i književnog kritičara Božidara Alajbegovića, koji je uredio roman. Kako je rekao, s Alajbegovićem je surađivao na nekoliko prethodnih projekatai zaključio kako je njegovim odlaskom nastala velika praznina na našoj književnoj sceni. Alajbegović je uredio još jedan Lisjakov roman, pod naslovom „Strune tuge“, za koji se Lisjak nada da će uskoro biti objavljen.

Program u subotnje predvečerje u dvorcu Stari grad Čakovec upotpunjen je glazbenim točkama koje su izvodili Nikola Grabar na klavijaturama i pjevačica GabrijalaHrženjak, koja je otpjevala nekoliko nježnih međimurskih napjeva i pjesmu Tereze Kesovije „Moja posljednja i prva ljubavi“, jer svaki roman koji govori o ratu, govori i o neostvarenim i izgubljenim ljubavima.

Promocija je završena u sumrak, potpisivanjem knjiga i domjenkom na otvorenom u svečanom ambijentu Starog grada Čakovca. (S.M.)

PROLOG

Damir Palmar odsutno je gledao kroz prozor u udaljene bljeskove eksplozija. Podsjećali su ga na djetinjstvo i petarde što su ih djeca bacala od Božića do Nove godine. Na malo jaču eksploziju zatreslo se jedno prozorsko staklo, što ga je vratilo u stvarnost. Napad koji su pokrenuli jučer rano ujutro nije uspio, zbog čega je u sebi osjećao gorčinu. Skrenuo je pogled prema nosilima na kojima su ležala tijela dvojice poginulih vojnika. Pokrivena šatorskim krilom, podsjećala su ga na začahurene larve nekog ogromnog kukca. Udahnuvši duboko, osjetio je miris svog znoja kako se miješa sa zrakom ustajale prostorije društvenog doma.

Bio je mokar i blatnjav. Sinoć su on i njegovi ljudi izvlačili trupla povlačeći se kroz kanal prema početnim položajima. Poginuli vojnici bili su iz njegovog voda, mladići sličnih godina kao i on. Palmar je ispred sebe začuo tupu eksploziju i snažan val topline prošao mu je cijelim tijelom. Da nije malo zaostao i slučajno zalegao, na njihovom mjestu sada bi on ležao. Pred početak akcije se bojao, osjećao je velik strah. Bojao se i prije, previše je volio život i mladost. Sada mu je bilo svejedno. Osjetio je kako se nešto u njemu prelomilo, gurnulo ga preko linije iza koje više nije bilo straha za svoj život. U njegovoj nutrini nešto je tiho puklo, krcnulo poput suhe grančice pod nogama. Rukama je pokrio lice, osjećao je gušenje i pritisak u prsima. Bilo mu je teško, osjećao se dezorijentirano

u toj zagušenoj prostoriji s dva mrtva tijela. Nije mogao plakati, dlanovima je pokrio lice, prislonio se uza zid i čučnuo. Pritisak u grudima nije popuštao. Stisnuo je zube i ispustio čudan dugi zvuk, koji je podsjećao na krik ranjene zvijeri. Poslije toga osjetio je olakšanje. 

Odjednom se želio maknuti sa ovoga mjesta koje je imalo miris smrti. Podsjećalo ga je na ništavnost i kratkotrajnost života. Zamrzio je rat. Slike mrtvih tijela mladih ljudi nisu mu izlazile iz glave i sve ga je ovo podsjećalo na noćnu moru iz koje se mora što prije probuditi. Napustio je prostoriju i nastavio hodati prema izlazu. Stigao je do obližnjeg stabla i zapazio da je sa njega gotovo potpuno otpalo lišće. U jesenjoj je magli djelovalo apokaliptično i sablasno. Upravo se razdanilo, počelo je svitati. I dalje je osjećao gušenje. Počeo je kašljati, prignuo se i primio se za želudac. Kašalj je bio sve jači i učestaliji, tjerao ga je na povraćanje. Izbacio je iz sebe sadržaj želuca. Rukom je nemarno, kao pijani klošar, obrisao nos i usta od sline. U ustima je osjećao želučanu kiselinu, a to ga je natjeralo da se još jednom ispovraća. Ovoga puta nije bilo ničeg osim gorko-kisele tekućine, koja je izazivala oštre nalete kašlja.

Nekako se uspio primiriti. Sjeo je pod stablo. Pod sobom je osjetio hladnoću i vlagu od rose. Ulica i niske seoske kuće bile su umotane u gustu jesenju maglu. Nastupila je neka magična tišina. Palmar je odsutno gledao ispred sebe u neku zamišljenu točku. Iza

sebe je čuo lagani šum, malo kasnije još jedan, pa još jedan. Okrenuo se i pogledao oko sebe. I dalje je bio sam. Sa visokog stabla oraha padali su preostali mokri listovi puni vlage. Iz nepoznatog razloga, taj gotovo nečujan, sablastan pad činio ga je nervoznim i

opreznim.

– Palmar, jeste li to vi?

Uplašio se kada je čuo glas iza sebe.

– Ja sam. Što trebaš?

– Traže vas dečki iz voda, zabrinuli su se.

– Sve je u redu, idem – rekao je šturo, nastojeći da mu glas bude što grublji. Nije želio da ga njegovi ljudi vide u ovakvom stanju.

Na brzinu se pribrao i krenuo prema napuštenoj kući u kojoj je spavao sa svojim ljudima. Pritom je u glavi ponovo vrtio scene od jučerašnje noći i neuspješnog napada na susjedno selo.

Zoran Lisjak: Izbrisani, Beletra 2021.