Ana-Marija Posavec | Marko Silov: "Šljive koštica ili srndaća koščica"

 

Zrela ovisnost o nadstvarnosti i groteski kroz igru misli i riječi

Šljive koštica ili srndaća koščica, Marko Silov, 2021. Redak 

            Marko Silov, mladi Šibenčanin sa splitskom poslovnom adresom, u prvom je dijelu 2021. počastio hrvatsku čitateljsku publiku željnu proznih novina svojim prvijencem naslova šljive koštica ili srndaća koščica (namjerno pisano malim slovom). Prozopis stilskog i semantičkog zaigranog naslova broji 57 hrabrih priča te proznih minijatura prožetih snažnim poetskim nabojem što može navesti na pomisao da se pojedini tekstovi zbirke mogu čitati i kao pjesme u prozi. Iako je to jedna od mogućnosti promatranja ovih tekstova, posebno zbog prisutnosti rime i ritma u pojedinima, nije nam se zavarati – šljive koštica ili srndaća koščica zbirka je prvenstveno proznih Silovljevih uradaka od kojih svaki zaslužuje pažnju i pomniju analizu, a samim time i pozornoga, znatiželjnoga čitatelja. Upozoriti je da u posljednje vrijeme nije čest slučaj da pod recenzentski analitičko-kritički očnjak moje malenkosti (do)padne ovakav književni nadrealizmom i ludizmom obojen (domaći) zalogajčić.

          Zbirka Silovljevih prozopisa formirana je po principu nadovezivanja, odnosno, po principu slaganja te je pozornom čitatelju vidljivo kako se pojedine priče vežu jedna na drugu ili jedna iz druge proizlaze. Tematsko je motivska razina priča u zbirci raznolika, mudro skrojena te stilistički kodirana. Silov vješto isprepleće nadrealističke elemente i grotesku s neočekivanošću i nepredvidivim prevratima, a neizostavno je u pojedinim prozopisima koketiranje sa smrću (nerijetko i erotizmom!) koje završava bez pompoznoga čuđenja pripovjedača ili pojedinih, odlučnih likova prilikom provođenja ili potpomaganja smrtnome činu (priče srponoša, krljušt-štuka-vješala, zijevanje/zalijevanje, proljeće, janjenje). Taj postupak u prvijencu osvježavajuće začuđuje i traži nastavak bavljenja zbirkom u cjelini. Valja istaknuti vidljivo poigravanje pojedinim elementima magijskoga realizma, kojem se pisci u posljednje vrijeme vrlo rado vraćaju. Fantastični elementi u Silovljevoj prozi ne bi imali dostojnu težinu začudnosti, a da nisu u grotesknoj, gotovo apsurdnoj, neraskidivoj simbiozi sa stvarnosnim okvirom; referiram se na priče goblin koji se oteo goblenu, mala noćna hortikultura, abrakadabra, zvončići. Likovi u pričama imenovani su neuobičajenim imenima za balkansko podneblje, što opet biva osvježenje u zamišljaju i uobličenju likova u čitateljskoj svijesti. Iako imenom naizgled daleki, opet su tako bliski, krhki, razmišljanjem i događajima u kojima sudjeluju (ne)uhvatljivi. Pred čitateljem će stoga prodefilirati Iris, Gustav, Lukacs, Rakel, Beata, Vasilka, Bella, Sofia, Takashi, Kobe, Rory, Yavor i još mnoge druge osobnosti čiji će nam odnos prema (ne)stvarnosti i graničnost s ludošću, pomoću pripovjedačeva fluidnoga glasa, na jednoj ili najviše dvjema stranicama titrati i iščeznuti kao jednokratni bljesak, samo ako izuzmemo želju za ponovnim čitanjem, iako upozoravam kako je zbirku Silovljevih priča grijeh čitati samo jednom. Zbirka započinje minijaturom južina – ona potvrđuje kreatorovo stvaralačko stanje; slijedi ju priča o štakorima, šljivama i šojkama koja već naslovom sugerira poigravanje nepčanikom/ tjesnačnikom š, ali i poigravanje pojavama koje zaokupljaju pripovjedačev glas te izmaštani (možda i stvarni?) tijek jednoga događaja. Sve se te priče vrte oko baš tih (ne)stvarnih, a itekako mogućih događaja – ako ste zle sreće ili ako ste kadri u svakidašnjicu primiti neobičnosti što izbacuju čovjeka iz ustaljenih tračnica življenja (iskakanje štakora iz zahodske školjke, obavljanje nužne stojeći, roditeljski ukor djetetu koje se smije i razgovara sa sobom, šojka koja progoni protagonista i ruga mu se graktanjem iza zavjese…). Autor se, kako je i vidljivo, vrlo vješto poigrava pravopisnim pravilom pisanja velikoga slova, kako u samom naslovu zbirke, tako i u naslovu svih priča – što je, napomenut ću, u službi vizualnog i stilskog obilježavanja. Priča pješčana vještica formirana je u obliku dijaloga autorske instancije izvan teksta i neimenovanoga glasa unutar teksta, a sami tekst funkcionira i oživljuje poput izrezanoga kadra eksperimentalnoga filma; slične su joj priče jeguljasta noć te rascjep. Upozoriti je i na dva vizualna prikaza, grafostilističku igru crtežima-stankama (na 33. stranici prikaz leptira, a na 57. plamena), koji sugeriraju dijelove zbirke te se nadovezuju na priču koja ih slijedi ili prethodi; leptir à zjenični ske(r)let, plamen à špurijus (predosjećaj i krčkanje mesa divljači u loncu, na vatri). Nerijetko priče funkcioniraju i po principu objektne poezije te se tijelo teksta puni i prazninom (stranice) do zadnjega retka kojim se priča objašnjava ili zaokružuje krajem (priča zijevanje/zalijevanje, noćobdija, moshi-moshi). U motivski repertoar Silovljevih priča integrirane su i životinjske figure sa svojom simboličnom ulogom. Stoga će se uz neobične likove u pričama pridružiti štakori, štuke, komarci, muhe, hobotnice, kokoši, uholaže, priklani paunovi, svinjice (u odvodu), crvi – kao detalji ili signali razrješavanju postavljene zagonetke u apsurdnom tijeku priče; a neizostavna je i gastronomska metaforika koja samom uporabom na određenim mjestima upotpunjuje izokrenutost, potpaljuje grotesku te upućuje na natruhu ironije izvrnute događajnosti. Isto će se potvrditi i u priči noć u kojoj se nož prerušio u olovku. 

            Kao najuspjelije priče iz Silovljeve zbirke izdvajam priče nesilica, žrtva žetve, sfinga, šparoge babaroge te priču šarlatan. Nemoguće je ostati ravnodušnim i ne čitati ponovno priču s vizualnim isječkom humano-animalne nesilice čije jaje (s crnim žumanjkom) nestaje u pripremi tijesta protagonistove majke, a atmosfera izvrsno podsjeća na (koji god) spot Lady Gage; zabavnost posvađanih pojmova, slova i svađanja napisanoga s izvantekstualnim Nad Ja izvrsno propituje opći nastanak svega napisanoga te potvrđuje kreatorsku zaluđenost riječima; slučajni ulični mačor, kao sfinga, naivnoj Iris dodirom ubija majku; prikaz šoka maloljetnoga Davida kad kroz ključanicu ugleda postarijega čovjeka (možda i sebe…?) u dugom raskopčanom kaputu i crnom grudnjaku; u kratkoj je epistoli iz 1921. (a sad je 2021. …) predstavljen Šarlatan, koji uznemiruje ženski glas, tobože autoricu pisma, tražeći da ga nahrani kokošjim nožicama i odlazi s maglom…

            Istaknuti nam je posebnost Silovljevog stvaralačkog uma u zbirci šljive koštica ili srndaća koščica kroz odabir tema priča, odabir forme, odabir igre riječima (nerijetko obrtanje ustaljenih frazema), detalje, njegovanje groteske na pijadestalu te nadrealističnih elemenata što odaje dojam kako je autor pomalo ovisan o njima. To rezultira stvaranjem neuobičajene, gotovo kratkometražne eksperimentalne atmosfere. Vizualnost i kratkoća njegove su jake strane, a posebno je vidljivo da je na svim pričama autor dugo radio te da ih je, bez obzira na kratkoću, pomno rasporedio. U zbirci ne postoji nijedan lektorski propust, što doista pohvaljujem – a čitajući priče dva puta, odgovorno tvrdim kako nam je ovakvih neobičnih tekstova u suvremenoj hrvatskoj književnosti još potrebno.

            Silovljeva zbirka priča traži predanog čitatelja otvorenoga uma, spremnoga na neobičnosti i vizualizaciju, izokrenutost i začudnost koja slijedi nakon čitanja i koja će se, onima najsmjelijima, nastaniti u svijesti – kao krljušt što se čitanjem obnavlja, a završetkom čitateljskoga noža – ljušti.