Kolumne

četvrtak, 17. lipnja 2021.

Vid Jeraj | Metajezik u „Honesty International“ i zašto mageljanska distanca prema - svome

 

Vid Jeraj, snimio Željko Buklijaš

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Poezija Vida Jeraja neočekivano se pojavila jesenas u romanu „Pizzeria Europa“ Žarka Jovanovskog, nagrađenom VBZ-ovom nagradom za najbolji neobjavljeni roman. U integralnom izdanju, Jerajevi stihovi osvanuli su u biblioteci Jutra poezije u zbirci pod naslovom „Honesty International“, u kojem dolazi do izražaja njihova komprimirana energija. U svojim pjesmama Jeraj se, naime, poigrava značenjem riječi tražeći od čitatelja intenzivniji angažman i
sudjelovanje u igri. Prva je izazov prihvatila goranovka Marija Dejanović, koja je napisala entuzijastičan, neformalan pogovor, uz opravdanje – „formalniji tekst u ovim koricama bio bi smiješan“. U nizu svojih impresija koje nabraja,
Marija Dejanović u Jerajevim stihovima prepoznaje “šalu kao osnovno načelo otpora“ i za pjesnika tvrdi da „kad počne pisati o ljubavi, napiše društveno-kritičku ili egzistencijalističku pjesmu, a kad krene pisati o društvu, ispadne ljubavna ili o kakvom zanimljivom predmetu.“ 

U biografiji, Vid Jeraj predstavlja se kao glazbeni pisac, slam pjesnik, muzičar, producent i radijski voditelj. Zagrebačka kulturna scena poznaje ga kao voditelja tribina i glazbenih programa, saksofonista i klarinetista, ljubitelja jazza i glazbene improvizacije.

Kao pjesnik, Jeraj svojim stihovima drobi značenje riječi da bi ga nanovo formirao. Njegova je poezija reduciranog izraza i višestrukih asocijacijskih pravaca koji se nepredvidivo zakreću svakom sljedećom riječi. Slovom čak. U takvoj strukturi povremeno bljesnu horor prizori (mačja crijeva tik do bijele crte;kasnila kao menstruacija vampirove supruge), ali ironija Jerajevihsvakidašnjihjadikovki osvježavajuće je optimističnog, duhovitog tona (Kao žabac, krekećem u javnosti zrnca slatke nesreće; u talogu zadnje šalice kave pronalazim žalac njene flegme za me;). 

S Vidom Jerajem razgovaramo o njegovoj poeziji, životnom optimizmu, publici, uzorima i improvizaciji u glazbi i stihu. 

Predstavljate se kao slam-pjesnik, glazbeni pisac koji je studirao filozofiju, bavio se kritikom i muzikologijom, a objavili ste i roman „Krvna slika“. Zašto ipak zbirka poezije? Je li objavljivanje zbirke ubrzala suradnja sa Žarkom Jovanovskim na nagrađenom romanu Pizzeria Europa“ u koje su inkorporirani Vaši stihovi?

Hvala vam prije svega na pozivu da sudjelujem u komunikaciji moje poezije s vašim čitateljstvom, odnosno njezine geneze s pozornice među stranice... Što se mojih kreativnih auspuha tiče, mislim da ne treba postavljati granice procesu i pomislim ponekad da bismo zacijelo pričali na nos kada bi nam bila oduzeta mogućnost usmenog govora? Prijelaz s romana na poeziju samo je formalan, budući da novi roman pisca uvijek čeka iza ugla... Uigranost takoreći rafalnom formom omogućuje drugu vrstu komunikacije, od romana koji traži veću koncentraciju i time je ponajviše kontemplativan. Između tih rafala, „Žarko, pazi metak“ i „Hvala, Viitko“ moj vrli multimedijalni i talentirani kolega i ja smo se i upoznali, primarno na sceni... I otpočetka jedan prema drugome postavili vrlo stroge kriterije; radi čega je, smatram, on u tom razdoblju objavio velik broj naslova i stekao zasluženo mjesto na našoj književnoj sceni. Ja, evo, kaskam za njime kao Sancho i 'pensam'... 

Već nakon nekoliko stihova čitatelj će se uvjeriti da je britko kuženje stvari zapravo dobronamjerno i da igranje značenjima nadvladava gorčinu. Je li to i vaša osobna životna formula? Na papiru djeluje, a je li uspješna u praksi? 

Nadam se da – jest, hahaha... Ali, ne sukobljavaju li se u meni intelektualac i Balkanac, ljubavnik i radnik, glazbenik i crtač... Ja svoje formule ipak ponajprije prepoznajem kroz dijalog, a sve češće, to se i u četovima dade uzajamno analizirati. Tako mi je jednom frend Filip primijetio da komuniciram u silogizmima; dakle, kao filozof Cioran – kako je nadodao dragi Đorđe, glumac... 

Marija Dejanović u pogovoru primjećuje da vaša poezija autoironijom humanizira svijet i konstatira da „treba tražiti velikog pjesnika Jeraja, kao igru u plastu sijena“, kao da je zaigranost vaše poezije zarazna. Jeste li svjesni zaraznog efekta svoje poezije? Jeste li ranije, u svojim slam nastupima primijetili da istodobno budite i zabavljate publiku provocirajući igru riječima i razmišljanje o njihovu značenju? 

Život i njegova virtualizacija, nasuprot poeziji i njezinoj 'veritizaciji', je li to dilema? Pretpostavljam da tu negdje leži i razlog viralnosti poezije, kao pokušaja smanjivanja razlike među ljudima koji ne skrivaju naklonosti jednih prema drugome, te stoga poeziju vide kao surogat za istinu koja je isčezla iz masovnih medija, odnosno društvenih mreža. A moja poezija, hm... što dobivam, a što gubim – odgovorom na ovo pitanje? Moj je jezik, odnosno metajezik, zaigran, zameten i isprepleten... I rijetko kad nalazim u sebi municiju da te rafale ispucam po Facebooku. Ali, kad je i nađem, svi mahom pobjegnu u zaklon. 

Zašto volim kad je mjesec slan/poljubac je tada kao ocean – markantan je refren zbirke iz pjesme „Mensečina“ sa sinestezijskom pjesničkom figurom koji je još jedan od poziva na buđenje i proširenje percepcije. Gdje očekujete da ćete naći istomišljenike i čitatelje za svoju zbirku poezije? Među mlađima ili među vršnjacima? 

Proveo sam sad osam mjeseci radeći u kolektivu s mlađima dovoljno starim da mi budu djeca i nisam siguran da imamo iste prioritete – što je i logično. A nada valjda ipak ostaje, na tramvajskim stanicama, atlantskim otocima i zagrebačkim potocima... Refren je, kao i neke druge pjesme, posljedica jednog od emocionalno prenapregnutih sms-ova (posveta je izostala!) koji je metastazirao prvo u cijelu pjesmu, a zatim se ulančao s prosvjednom pjesmom 'Za Mirona Białoszewskog' u kojoj se kao agens iza kulisa pojavljuje i novi gradonačelnik Zagreba; riječ je o reminiscencijama na Varšavsku ulicu gdje sam se pohvatao sa specijalcima i redarima, dok su svi ostali demonstrirali asane.
Posljedice, pretpostavljam, možete i zamisliti... i vjerujem da je tu također bilo koliko sinestezije, toliko i estetike s vlašću – kao primarnim elementom... Moram li pridodati da me Žarko podupla svaki put kad izvodim tu pjesmu, kao što Frenki dupla Edu.

Žarki ilinštak, dolinom smrti proći, i cvrče cvrče… Klasične refrene za kojima posežete smještate u novi kontekst, a duhovito se pojavljuju i likovi kao što su Melita Žganjer i Vatroslav s brkom. Koliko je materinji jezik presudan za takvu višestruku komunikaciju koju provocirate? Kako bi Vaši stihovi funkcionirali na stranom jeziku? 

Poeziju pišem isprva na engleskom jeziku, slunjski bend Panic Radar iz Karlovca moju je pjesmu progurao u hit još kad sam imao 19 godina... A prvu sam lekturu poezije na engleskom, koliko se sjećam, kod izvornog govornika, basista benda Seven thatSpells, preživio – s odličnim. Majka je fušala kao lektorica, otud i ta ozbiljnost u pristupu, valjda... No, iako se dugo poznajemo, vi vjerojatno niste ispratili moju online-arhivu gdje bih ad hoc uveo glazbenike u svoj pejotlsko-poetski imaginarij na engleskom, a onda ih prodrmao nadrealističkim vid-šejkovima na hrvatskom. Imao sam prilike surađivati s ponajboljima u branši, ali to je kao i mnoge druge stvari, ne samo moje, već i klasici, ostalo pod faldicama poplunarne kulture... Prevodio sam filozofiju i intervjuirao na engleskom, ali i objavljivao esejistiku, kao i pisao kritike knjiga i nosača zvuka, tako da se bez tih iskustava vjerojatno ne bih vratio odmjeravanju tradicije, jer smatram da moraš imati malo mageljanske distance prema – svome. Melita Žganjer, inače, odnosi se na rakiju (prema slovenskom 'žganje'), a Vatroslav je siroti autor „Porina” i „Ljubavi i zlobe”. 

Vaši su stihovi istodobno nagli i energični, a zahtijevaju usporavanje i vraćanje na pročitano, dok su naslovi nekonvencionalni i često s posvetama. Jesu li među njima pjesnički i idejni uzori? Jesu li uzori Rundek i Lucić na koje se također naslanjate? 

Lektire je previše da bih se referirao na bilo koga, a svejed sam, - jesam... Medjutim, pitanje utjecaja smatram da je precijenjeno: jer mi mislimo da je netko preko nas svoj kožuh prebacio, iako je najčešće tome tako da smo dobili push, a da nismo ni osjetili i meni se čini da ovaj obrat samo najavljuje razdoblje u kojem će neuroznanstvenici popovati psihijatrima... Ali, sve je dobro dok se ne zahvaljujemo bogovima ili Bogu, jer se bojim i da se tek toga nadolaska valja bojati... Stoga bih ja sveo svoje utjecaje na bliže kolege ili čak i dalje kolegice, koji rade vanserijske i prijelomne stvari, poput slikara Bratislava, producentice Popsimonove, skladatelja Maka, spisateljice-bakhantice Mirjane i Karmele ili Bakhove manekene Pogu i Igora, kao i kantautora Dimitrija, jer na nas često utječu stvari šire od oboda, ovih ili onih nazora; a pjesnici – ti tek ne znaju da šute... Stoga tu i moram dodati Mariju, koja mi je učinila veliku čast uz sve ostale članove međunarodnog tima koji su sudjelovali u produkciji „Honesty
International“... 

Postoji li sličnost vaše poezije i improv-glazbe kojom se bavite?
Ako glazbena improvizacija podrazumijeva neposredno izražavanje trenutačnih emocija, tražite li isto od poezije, da biste stihom emocijama omogućili trajanje?

Kako ste i sami već zaključili bit improva jest biti u trenutku, no sama je tendencija anti-emo... Zvuk je – krovan. Ako emocija izroni iz trenutka, ona je dobrodošla, ali nije preduvjet. Naravno, da tendencija poezije da to isprati postoji, no pjesma je ipak već dokumentirana. Jezik, za razliku od zvuka, nosi u sebi previše balasta koji ga usidruju u intervale između trenutaka, što su već znali stari Grci – podijelivši stihove na stope. Naime, čak su i dva sloga 'teškog' jamba unutar jedne stope ukomponirani kao auto i prikolica... Ali, evo, nadamo se i borimo, jer borba umire posljednja. 

Kakve reakcije na Honesty International očekujete u Srbiji i Sloveniji? 

Srbija i Slovenija zappravo su vrlo slične jer je situacija kompaktnija uslijed lokalne policentričnosti, govorimo li o odnosu Zagreba nasuprot Rijeci koji su nemiri i svemiri, a tek Split i Osijek…. Čovjek bi pomislio da su u 21. stoljeću na snazi podjele koje su vrijedile u vrijeme nagodbe, kad je današnja Hrvatska imala tri odvojena parlamenta. A radi toga alternativa u cjelini dosta pati. Ove su dvije scene ponajbliže odnosu koji vlada između Zagreba, Koprivnice i Siska (pa čak i karlovca i Virovitice), mjesta iz kojih oduvijek dolaze markantni glazbeni autori i autorice, o pjesnikinjama da se i ne govori. Za razvoj onog što smo radili kao Drumski pjesnici, puno se toga istesalo kroz suradnju s ekipom iz Zaboka i Bistrice dok smo suvremenu slovensku scenu, a preko nje i austrijsku i berlinsku, čak i amsterdamsku, upoznavali na ImproConu u Kumrovcu i Taboru… a možda i zahvaljujući nevoljkosti zagrebačkih glazbenika koji su, pokleknuli pred komocijom feragosta, ImproCon otkrili tek u petoj sezoni. U Beogradu smo kroz Pesničenje imali kontakte još iz vremena KUM-a koji je izdašno održavao identitet slam-scene kroz čitavo desetljeće. Kasnije su Spliti i Beograd polučili imenima koja se nadaju redefinirati slam, ali tada nas slam prestaje zanimati kao estetska odrednica te i sami na toj platformi tek parazitiramo, postavši svjesni njegove plošnosti i ispraznosti.  ***

zuckertango 

(stefanu) 

jesmo li mi super-antiheroji 

dezinficijens neoliberalizma 

stav mirno


u ko-loni njuha 

pred formatom

korekcije sluha 


jesmo li spremni

avaj ajkulo

za ko-tu-koga retreat 



mensečina 

Već danima na skejtu usred betonske savane

ja šarmer iz špajze, ostao bez hrane

u talogu zadnje šalice kave 

pronalazim žalac njene flegme za me 


Hripim, a trbuh me bode

dok neki glas gromko podriguje 

dabome, sunce nikako da nikne

kotačić šuta kamenčiće sitne 


Gle! bijeli asteroid mi namiguje 

šutam bocu malo čisto radi buke 

i padam na tle, pizza nasred dlana,

o, napokon ima nešto i za jest


Na podu sve neke bugarske valute

raskrvavljena nosa u košu tražim maramice

zašto žvačem peršin namočen u vosak 

zašto šmirglam vene smolom iz uha 


Zašto volim kad je mjesec slan

Poljubac je tada kao ocean


Sirene su zijevnule

sisu sam zgnječio ravno 

skateboard mi se zakoloturao

teškim sam gazio dahom


Koža me uz pečat krvi 

zračno i sunčano pekla

preskočio sam uski nogostup

slonovski lak poput pera


Tutnjio sam niz žarki ilinštak

skanjujuć svetog kristofora

sijevao kraj automobila

i malog zelenka semafora 


Još sada se znojno čudim

prometnoj deklinaciji 

mljevenju crnke u coupeu

samostalnoj prokrastinaciji 


Zašto volim kad je mjesec slan

poljubac je tada kao ocean


Vid Jeraj: Honesty International, Jutro poezije, 2021. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.