ostavljali su nam pijesak
da ne zaboravimo obale
valovi plavog vjetra
kamenje ostavili negdje na putu
da bi se mogli sjetiti nestale zemlje
užegli su sve drveće
pepeo na vodi činio se prašinom
susjednih zvijezda
manuli su travu u tami iskopa
da bi rasla uvijek
noćima bez mjeseca
i kad zaboravimo disati u ritam vjetra
sav bujni vjetar
vidljiv na susjednoj rijeci
napustili su sve takvim kakvim bilo je
još kad su bili prisutni
sjekli su sve što je bilo živo
da bi napravili mjesta za još više zraka
za drugi život
obnavljajući akutnost blagotvornu za sjećanje
za izgarano kamenje postajući pijeskom
za ostale ceste
što su se pojavile poslije onih rijeka
koje su se povukle u izgubljeno tlo
da bi mogla doći i ti
i da bi mogla ići travom
sa jamama između nas
jame u koju kad je noć
padaju modra svjetla
odvojene od zvijezda i tvoih očiju
punih bezgraničnosti
liju se pogledi puni svjetlosti
preko ostalih drumova
što pojavljuju se uvijek kad odlaze oni
i ostavljaju nam sve
takvim kakvim je bilo
i biti će vazda
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.