subota, 29. svibnja 2021.

Ivo Mijo Andrić | Makljenovac


Makljenovac je najstariji izvor pitke vode u Čanićima. Stoljećima stariji od prvih stanovnika koji su taj prostor naselili nakon dugog putovanja iz južnih balkanskih krajeva. Smješten je ispod puta koji vodi do kuća Andrića, Markovića i Tunjića. U dugoj povijesti svoga postojanja nikada nije presušio, za razliku od nekoliko izvora u donjim dijelovima sela, koji su s vremenom ostajali bez vode.

I Čanićki potok, koga su tvorila dva manja potočića što su tekla niz Plane i kroz Tomiće, presušio je nakon hiljadugodišnjeg protjecanja prema Dobrnji i Mramoru do ulijevanja u Jalu i Spreču. Za ružno čudo, mnoge su rječice i potoci ostali bez vode u posljednjih pedesetak godina, od kada su tuzlanski rudnici prokopali podzemne hodnike u potrazi za novim naslagama ugljena lignita.

Izvor Makljenovac i danas je u punom pogonu. I staro razgranato stablo makljena još uvijek se širi na istome mjestu. Iznad izvora uokvirenog betonskim zidom s južne strane i zemljom sa tri preostale strane. Kamenitom, sastavljenom od pločastih škriljaca naslaganih u neprobojne krljušti koje drže zemlju od urušavanja, a vodu od gubljenja u niže slojeve rastresitoga tla.

Makljena se sjećam još iz vremena gladnih pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, kada su suše ništile ljetinu, a ptice dovršavale ono što je preostajalo iz ralja vreline. Pod njim smo sjedili, čekajući da se natoče drveni čabrići i breme u kojima smo donosili vodu za piće. Čabriće smo držali poklopljene uvezanim ili ukrug ukovanim daščicama koje su vodu štitile od trunja, komaraca, muha i drugih nepoželjnih nametnika. Breme su imale okrugli otvor na gornjoj strani koji je začepljavan drvenim čepom omotanim komadom čiste tkanine. Otvori na nekim bremama nalazili su se i sa strane da bi olakšali i ubrzali istjecanje vode. Po obliku i funkciji, breme su bile slične buradima za rakiju i vino. Razlikovale su se jedino po tome što su bile manje i prikladnije za nošenje. Kad se brema natoči vodom do vrha, uglavio bi se gornji čep, a onda bi se puna brema stavljala na rame i nosila do kuće. Obično uzbrdo, a rjeđe poravno ili nizbrdo.

Izvor pokraj Makljenovca bio je najbolje mjesto za odmor od vrućine i duga puta. Široke i guste grane makljena, pojačane izdancima koji su strpljivo rasli iz zemlje, boreći se za svoju zraku sunca, pravile su hlad kakav se nije mogao pronaći ni u gustoj šumi. Taj hlad je odisao blagougodnom svježinom, koju je proizvodio sitni vjetrić kratkoga daha, što je neprestano pirkao iz razigranih listova makljena i njegovog podmlatka.

Ispod makljena smo ljeti smišljali različite igre, kako bi ostajali što duže u dubini njegovog hlada. Pravili smo mala jezerca u koja se skupljala voda što je otjecala kroz cijev ugrađenu u betonski zid izvora. Iznad cijevi se nalazio otvor kroz koga se mogla provući dječja glava. Otvor je služio za prelijevanja viška vode u vrijeme jačih kiša koje su ubrzano punile ne baš duboki izvor. U jezerca smo potapali noge i ruke, hladeći ih do članaka i lakata. Usput smo dlanovima hladili pregrijana lica i čela, trudeći se da snizimo tjelesnu temperaturu do podnošljive granice za vruće doba godine.

O izvoru Makljenovac kolale su različite priče među djecom i odraslima. Neke od njih prenosile su se s koljena na koljeno, kako se prenosilo sve ono što je trebalo sačuvati od zaborava.

Tako se, iz novije povijesti, najviše prepričavao događaj u kojem je glavni junakinja bila lukava lisica i odveć naivna kokoš. Ta je lisica jednoga proljeća, pred ranu zoru, upala u kokošinjac komšije Peje Andrića i zgrabila prvu kokoš koja joj je došla pod krvožderne zube. S kokoškom u ustima, lisica se provukla kroz ogradu i izbila pred izvor Makljenovac. Tu je, privučena bistrinom vode i snagom vlastite žeđi, spustila kokoš na zemlju i predala se gašenju žeđi hladnim pićem. Za to vrijeme kokoš je došla k svijesti te se oteturala prema izvoru i kroz njegov otvor uskočila u hladnu vodu. Kokodakanje iz utrobe bunara toliko je iznenadilo i obezglavilo lisicu da je i sama pojurila za odbjeglim plijenom te se zaglavila u uskom betonskom otvoru. Dok je kokoš kokodakala u bunarskoj tmini, lisica je cvilila i skičala kao štene u stupici. Njezin cvileći glas, pojačan akustikom izvora, čule su prve komšije pa su bunovni dotrčali do Makljenovca, ne znajući u čemu je stvar. Prvi se pribrao rudar Božo koji je zgrabio kolac iz ograde i njegovim vrškom nekoliko puta odalamio lisicu po leđima i stražnjici. Rep joj je skoro prebio na dvoje, a nju do guzice nabio u bunar. Više od pola sata trebalo je dok su napuhanu i natečenu mrtvu lisicu izvukli iz vode. Kad su je položili na travu imali su šta i vidjeti. Oba oka su joj bila iskljuvana dok je pokušavala uloviti na smrt isprepadanu i od vode smočenu i promrzlu kokoš. Ni kokoši nije bilo spasa, jer se ugušila u stravičnoj borbi za goli joj život.

Izvor pod makljenom bio je, nakon tog događaja, izvan upotrebe nekoliko dana dok se zadnja peruška nesretne kokoši i zadnja dlaka pogane lisice nije isprala sa zidova betona i škriljaste zemlje.

Tu priču o lisici i kokoši djeca su prepričavala kao zgodu svima koji su makar jednom u životu čuli za Makljenovac. Kitila su je dodatnim detaljima koji nisu imali blage veze sa stvarnim događajem, da bi priča bila što smješnija i uvjerljivija, do suza zakocenutim slušačima.

Drugu priču o tragičnom događaju na izvoru Makljenovac nismo nikome pričali. Niti nam je bilo do priče, kad bi nam ona pala na pamet. A ta priča bila je tužna do suza i morala se što prije zaboraviti. A počinjala je i završavala ovako.

U vrijeme vladavine Austrougarske na mjestu vrela Makljenovac nalazio se omanji bunar zvani zdenac. Nije to bio pravi kamenom obzidani bunar, već se u njemu nalazilo izdubljeno stablo drveta koje je bilo ukopano da zadržava dovoljne količine vode za cijelo selo i rijetke putnike namjernike.

Na bunar su kao i uvijek dolazila djeca. Kako ona koja su majkama donosila svježu vodu, tako i manja kojima je to mjesto kraj izvora služilo za igru. Djecu je blizina vode privlačila osobito ljeti, kad jake žege sve živo stjeraju u hlad.

Tako je bilo i toga ljeta kad je započeo prvi svjetski rat. Mušku čeljad austrougarske vlasti poslale su na ratišta, a žene su s djecom ostale kod kuće. Među tim ženama i mlada Kata Tunjić. Žena Jozina koji je bio na frontu, i majka tek prohodale male kćeri Ljubice. Uboga sirotinja, ali bogati ljepotom i ljudskom dobrotom.

U zao čas Kata je povela malu kćer na vrelo da donese bremu vode i opere nešto svoje i dječje robe. Da ima šta obući u nedjelju kad ide na svetu misu u brežačku crkvu. I dok je Kata tukla prakljačom po namočenom platnu, dijete se zabavljalo puljkajući ručicama vodu iz drvenog badnja. Zaokupljena poslom i zadubljena u vlastite misli i brige, majka Kata nije primijetila kad se mala Ljubica pokliznula na rasutu vodu i pala u badanj s glavom prema dnu izvora. Kad je majka krenula da kantom zahvati vodu ukočila se nad prizorom koga je ugledala. Bose noge njezine jedine kćeri virile su iz vode, a višak istisnute vode prelivao se preko rubova badnja.

Uz vrisak, kakav se otme ženi kada pogleda u ledene oči voljenog djeteta, Kata je izvukla ukočeno tijelo svoje male Ljubice. U grču ga je spustila na travu te polegla preko njega nastojeći istisnuti svu količinu vode koja je preplavila djetetovu utrobu i pluća. Pomoći nije bilo. Djetetov život ugasio se u hladnoj makljenovačkoj vodi.

Obeznanjenu od plača i boli komšije su je odnijele kući skupa s mrtvim djetetom. Opranu i osušenu košulju sa malim nejakim Ljubičinim tijelom sljedećeg je dana uzela crna zemlja.

Izvor na Makljenovcu danima je tekao bez dodira ljudske ruke. Sve dok se pokojni Andrija nije odvažio zahvatiti limenim lončićem frtalj litre hladne vode i na dušak je ispiti nakon naporne košnje. Njegov su primjer kasnije slijedili i ostali mještani, pa je izvor pod makljenom opet počeo služiti svojoj ranijoj svrsi.

Priča o maloj Ljubici obišla je sva okolna sela. Mnogima je kasnije služila kao opomena da maloj djeci ne daju blizu vode.

Sjećanje na taj tužni događaj više nitko ne prepričava. Zaboravili su ga i ljudi u Čanićima. Stariji su ga odnijeli u grobove, a mlađi više ne nose vodu s Makljenovca. U njihovim kućama danas se pije i troši voda iz gradskog vodovoda.

Makljenovac je ostao samo u ovoj priči. Čami na starome mjestu na kome je oduvijek bio. Pod razraslim makljenom, čija lisnata djeca i unuci šire grane i korijenje ponad bistre i hladne izvorske vode.

U Čanićima, omanjem podmajevičkom selu smještenom u sjećanja iz minulog vremena, danas je sve manje ljudi. Zato je, na početku dvadesetprvoga stoljeća moj rođo Anto Andrić, koji sa svojima živi u Njemačkoj, stavio selo na internet. Da ne potone u šutnju, kako to čini prošlost. I kako sadašnjost od nje okreće široka vremenska ramena, koja odnose dane u ponor zaborava.

A noći skupa s njima, da im se zamete trag.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.