subota, 15. svibnja 2021.

Ivo Mijo Andrić | Bosanska priča


Franjo B. čovjek je od riječi i djela. Dobre je i plemenite duše i uzorita ponašanja. Cijeli radni vijek proveo je u građevinarstvu gdje je, sa srednjom školom, dostigao rang vođe gradilišta. Znao je svoj posao i u svakom pogledu bio je dobar s ljudima. To mu se u prošlom sistemu višestruko vraćalo.

U poduzeću je bio cijenjen i poštovan kako od nadređenih, tako i od nižih rukovodilaca i radnika. Svojom neposrednošću, otvorenošću i stručnošću izdvajao se od ljudi prosječne inteligencije i dobrote. Zato su ga direktori raspoređivali na teža i odgovornija gradilišta, gdje je trebalo organizirati i voditi značajnije poslove.

Zbog natprosječnih sposobnosti i jednako tako visokih radnih učinaka, Franjo B. više puta je raspoređivan na gradilišta u inozemstvu. Tako je u nekoliko navrata radio u Alžiru, Libiji i Iraku, gdje je poduzeće obavljalo graditeljske i kooperantske poslove, zajedno s drugim firmama iz bivše Jugoslavije. Tu se pokazao kao spretan organizator i voditelj koji je, sa svojom grupom radnika, sve zadatke obavljao na vrijeme i sukladno visokim zahtjevima investitora. Dok su druge poslovođe gradilišta bilježili stanovita zakašnjenja, ili su trpjeli primjedbe naručitelja na račun kvalitete izvedenih radova, kod Franje je sve išlo kako se samo poželjeti može.

Za ostvarene radne i poslovne rezultate Franjo B. mnogo je puta pohvaljivan i u više navrata nagrađivan. Jednom riječju, bio je primjer koga su trebali slijediti svi zaposlenici od pomoćnih radnika, do članova poslovodstva.

Kad je ispunio uvjete za mirovinu, Franjo B. otvorio je građevinski obrt na ženino ime. Tako mu je bilo jednostavnije i isplativije, jer je zadržao pravo na zasluženu penziju a uz to je mogao, bez opterećenja, pronalaziti i obavljati sve građevinske poslove.

Zahvaljujući stečenom znanju, iskustvu i izgrađenim poslovnim vezama, tvrtki je u početku dobro krenulo. Posla je bilo iznad očekivanja pa je, u dogovoru s formalno nadređenom ženom, u radni odnos primio desetak radnika. Mahom su to bili građevinci, počev od zidara, armirača, keramičara i njima potrebnih pomoćnika. Kako se posao širio, tako je povećavan broj uposlenika. Većina radnika primana je na određeno radno vrijeme, a stalnu postavu činili su oni koji su prvi zasnovali radni odnos.

Među zaposlenicima, nekolicinu njih Franjo je od ranije poznavao. Jedni su radili u poduzeću u kojem je i sam bio zaposlen, dok su drugi došli po preporuci njegovih poznanika i prijatelja. Većina su, po naravi stvari, bili iz Bosne, odakle je u proteklim desetljećima regrutovana građevinska radna snaga za hrvatska gradilišta. Dio njih su bili prognanici i izbjeglice iz Srednje i Sjeveroistočne Bosne koji su, uz nezavidni prognanički status, na jedvite jade, uspijevali pronaći što stalni, što privremeni posao.

Tako je zidar Jozo N. došao iz Bihaća u Zagreb trbuhom za kruhom početkom osamdesetih, gdje je izučio zidarski zanat, dok je pomoćni radnik Vlado R. prognan iz Dervente sredinom ratne 1992. godine. Ekrem Š. je privremenim Zagrepčaninom postao pod kraj sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a monter skela Arifi s Kosova je došao nakon Miloševićeva pogromaškog govora na Gazimestanu.

Svi oni, kao i ostali zaposleni, bili su vrijedni i odgovorni radnici i svi su, bez izuzetka, cijenili i poštovali gazda Franju. Istina, nitko ga nije zvao gazdom, ali se to podrazumijevalo u svakoj riječi izgovorenoj u povodu spominjanja njegovog imena.

Moj badžo Marko T. prognanik s područja dobojske općine i ja zaposlili smo se privremeno kod gazda Franje u rano proljeće 1995. godine. Marko je sa suprugom Ivankom, rodbinom i sumještanima izbjegao u Zagreb, nakon što su ih Karadžićevi Srbi protjerali preko rijeke Save u Hrvatsku. Kao i tisuće drugih bosanskih Hrvata, Marko je bio kolateralna žrtva sulude voždovske i slične politike.

Agresorski, obrambeni, građanski, nacionalni i drugi, različito imenovani ratovi na tlu bivše Jugoslavije, vođeni su protiv običnih malih i čestitih ljudi ma kojem narodu oni pripadali.

Tako smo se Marko i ja, ne svojom voljom i potrebom, našli u ulozi prognanika i izbjeglice kojima je gazda Franjo pomogao da zarade novce za prijeko potrebnu hranu i odjeću. On je u Zagreb došao s dvije putne torbe, a ja s lovačkim rancem u kome je bilo nešto rublja i hrpa zgužvanih rukopisa koje sam pisao za vrijeme grozomorne sarajevske ratne opsade.

Posao kod Franje dobili smo zahvaljujući mom novom zagrebačkom susjedu, građevincu Sakibu, snalažljivom Bošnjaku rođenom u Srebrenika kod Tuzle, koji je dugo godina radio u poduzeću u kojem je Franjo dočekao zasluženu mirovinu. Sakib nas je preporučio, a Franjo tu preporuku humano i objeručke prihvatio, omogućivši nam da ostanemo uspravni na površini uzburkanog poratnog vremena. U protivnom, da nije bilo Franje i Sakiba, prijetila nam je opasnost od potonuća koje nije mimoišlo mnoge unesrećene ljude što su se, voljom političkih moćnika i podivljalih strasti njihovih sljedbenika, našli na ratnoj vjetrometini i u, gotovo, bezizlaznoj životnoj situaciji.

Naš prvi radni zadatak bilo je zidanje pregrada u kućama koje su na Savici građene za vukovarske branitelje i invalide domovinskog rata. I one mudre koji su rat motrili sa sigurnog odstojanja.

U početku smo zidali po kvadratu a kasnije kad su nam, zbog brzine, zidovi bježali ukoso, prešli smo na satnicu kao i drugi zaposleni majstori i pomoćni radnici. Marko je bio zidar-samouk, što bi se u narodu reklo „dunđer“. Moja zidarska samoukost sezala je još od ranog djetinjstva kada sam ocu rudaru zidao štalu i kasnije, kad sam u vlastitoj režiji gradio obiteljsku vikendicu. Zidarstvo nije bila moja struka, ali mi je išlo od ruke kao usputni hobi. Sada mi je to zidarsko znanje došlo bolje i pragmatičnije nego diplome fakulteta političkih nauka i davno svršenog postdiplomskog studija iz organizacije i rukovođenja na sarajevskom ekonomskom fakultetu.

Posao u struci u gotovo milijunskom Zagrebu nisam mogao pronaći. Javljao sam se na natječaje ali su me, kao ne baš poželjnog bosanskog izbjeglicu i nečlana vladajuće stranke, odbijali i tamo gdje sam imao uvjerljivo najbolje uvjete. Takva je bila lokalna i državna politika, a protiv te politike lijeka i pomoći nije bilo. Zbog toga sam, umjesto u uredu, završio na gradilištu domova u kojima su se trebali smjestiti i skućiti jednako tako unesrećeni vukovarski branitelji i članovi njihovih obitelji. Kao i oni koji nisu bez veze.

Sreća prati hrabre i pokvarene, a nesreća jadne i izgubljene. S tom grubom činjenicom suočio sam se od prvog dana dolaska u izbjeglištvo. Sve što sam do tada stekao i postigao, palo je nepovratno u vodu i morao sam, kao i drugi ljudi iste ili slične sudbine, plivati dalje i k tomu još i - uzvodno. U tom plivanju nije se smjelo gledati unatrag, već samo naprijed, otvorenih očiju i s visokom dozom opreza i poniznosti.

Nakon zidanja, slijedilo je žbukanje, postavljanje plinskih ormarića i uređenje prilaznih staza za buduće stanare. Na tom gradilištu proveli smo cijelo proljeće i dio ljeta. Do radnog mjesta dolazili smo tramvajem, a ostatak puta pješačili pokraj islamske džamije i vrtova na Savici. Usput smo, svako jutro, kupovali hranu za gablec i litru-dvije crnog vina koga smo miješali s vodom i tako ubijali nesnosnu žeđ. Vino smo dijelili s ostalim radnim kolegama, što je u prvo vrijeme bilo neobično jer je, po domaćem običaju, svatko jeo i pio ono što bi od kuće donio. Ja sam taj običaj svjesno prekršio, primjenjujući bosansko pravilo po kome se, sve što je dobro trebalo podijeliti s drugim, kako bi dobro zavladalo svijetom i tjeskobnim ljudskim dušama. To pravilo prvi je prihvatio Međimurac Štef koji je, nedugo zatim u plastičnom hamperu iz susjedne trgovine, donosio hladno pivo. Ubrzo smo svi dijelili pijaću, kao što i priliči sabraći po radu.

Pod kraj proljeća Marko je, dobio zidarski posao na baušteli u Njemačkoj. Gazda Franjo mu je isplatio zaradu do zadnje lipe i zahvalio za dotadašnju suradnju, kao što je činio i proteklih mjeseci.

Inače, za razliku od drugih privatnih poduzetnika koji su planski i svjesno zakidali radnike, Franjo B. bio je krajnje korektan prema svojim zaposlenicima. Plaće je isplaćivao redovno i u dogovorenom iznosu. Naročito je pazio na nas Bosanske prognanike i izbjeglice, nastojeći osigurati novac za plaće i onda kad su mu investitori kasnili s uplatom ugovorenih tranši za obavljene poslove.

Kad god bi dolazio na gradilište, gazda Franjo progovorio bi sa svakim radnikom poneku riječ i upitao za zdravlje i osobne probleme. Mene je oslovljavao s „profesore“, olakšavajući mi, makar duhovno, tegobnu poziciju u kojoj sam se našao, stjecajem zlokobnih ratnih okolnosti. Manirom čovjeka, a ne gazde, sugerirao mi je da ne forsiram u poslu, naročito za vrelih ljetnih dana. Znao je za moju oštećenu kičmu i brinuo se da postojeće, ni malo dobro zdravstveno stanje, ne pogoršam.

Vođen željom za samopotvrđivanjem u radu, što inače nije svojstveno normalnim članovima ljudske vrste, često sam zaboravljao na Franjine očinske savjete i upute. Tako sam jedne subote, za kišnog i sparnog vremena, okupan znojem i gonjen žurbom da završim započeti posao, akumulirao nedopustivo visoku dozu propuha, koji mi je izazvao tešku upalu išijalgičnog živca u lijevoj nozi. Sljedećeg jutra više nisam mogao hodati. Ukočio sam se kao Tinov spomenik u Varšavskoj ulici i desetak dana bio prikovan za krevet. Vlastitom nepromišljenošću, ugrozio sam poziciju koju sam teškim radom i odricanjem izgradio u proteklih nekoliko mjeseci. Umjesto rada i zarade, kao nagradu za prekomjerno forsiranje posla, primio sam u debelo meso deset vrućih injekcija „voltarena“. Pojačane terapije i višesatne vježbe u črnomeračkom podstanarskom golubarniku, za pola mjeseca podigle su me na noge i opet sam, premda rovit i iscrpljen, krenuo na bauštelu.

Gazda Franjo rasporedio me je na bliže radno mjesto, u Herucovu galeriju u Ilici, gdje smo radili na adaptaciji prodajnog salona vrloga tajkuna Bjondića. Razbijali smo bijele mramorne ploče, stavljali glazure i prezide i žbukali oštećene i novopostavljene zidove. Blizina radnog mjesta i umjerenost u obavljanju poslova, pomogli su mi da prebrodim posljedice uklještenja živca između kralješnjaka L-4 i L-5. Diskushernija se smirila pod djelovanjem „voltarena“, kućnih vježbi, hodanja na prstima i petama te zidanja i žbukanja Herucovih poslovnih prostorija.

Sredinom ljeta opet sam bio u punoj formi. Na svoju radost i na Franjino zadovoljstvo. Moju bolest na radnom mjestu, koju sam prebrodio na vlastitu štetu, gazda je primio s punim razumijevanjem i više mi nije davao teške i rizične poslove. Usput me stalno opominjao da pazim na zdravlje, naglašavajući da posao nije zec i da neće u šumu uteći. Na kraju mjeseca svoje je razumijevanje pretočio u određeni broj dodanih a neodrađenih sati, tako da mi je dijelom naknadio izgubljenu polumjesečnu zaradu.

Kad je okončan posao u Herucu, radio sam s manjim grupama majstora na uređenju stana u Malešnici te obiteljske kuće u naselju Lomnica. Na kraju smo uređivali unutrašnjost i okolicu kuglane u Kranjčevićevoj ulici, koja se pripremala za nekakvo važno međunarodno natjecanje.

Tako je okončana moja građevinska karijera kod gazda Franje B.

U međuvremenu sam, uz zidarsko-keramičarske poslove pohađao jednogodišnje obrazovanje za instruktora vožnje B kategorije u prometnoj školi, koje sam završio stjecanjem četvrte diplome u svojoj učeničkoj i životnoj praksi. U jesen iste godine zaposlio sam se kao instruktor vožnje u Auto školi „Europa“ gdje sam radio do uspostave mira i do povratka na visokostručne poslove koji su me čekali u dragim mi i nikad prežaljenim bosanskohercegovačkim sindikatima.

......

U Zagreb sam se ponovo vratio nakon osam godina života i rada u ratom osakaćenom Sarajevu, da bih ostatak života proveo sa svojom obitelji. Grad pod Trebevićem se za to vrijeme oporavljao od posljedica razaranja i strahobolnog agresorskog terora. U rodnoj zemlji radio sam poslove za koje sam se obrazovao i bio ono što stvarno jesam. Bio sam svoj na svome i tako sam se osjećao u duši i zbilji.

Po dolasku u hrvatsku metropolu, opet sam pao na najniže grane. S pedeset i pet godina na plećima više nisam bio zanimljiv ni državi ni poslodavcima. Čak ni vlastitoj ženi, pa ni znancima koji su me sa zanimanjem dočekivali i slušali, dok sam proteklih godina svakoga mjeseca uredno dolazio iz Sarajeva.

Sad, kad sam stigao za stalno, prestao je interes za moju bosansko-hrvatsku malenkost, pa se u lijepom gradu pod Medvednicom osjećam kao izgubljeno dijete u Dizneylandu. Za tridesetak mjeseci šetnje prekrasnim gradskim ulicama, tek sam koji put popio kavu s ljudima do čijeg mi je druženja stalo.

Posvemašnja rano-kapitalistička otuđenost koja me okružuje, učinila je od moga ljudskog i društvenog bića svojevrsnog vuka samotnjaka koji ponekad svrati na promocije u Društvo hrvatskih književnika. U to sam društvo primljen kroz iglene uši, nakon nekoliko godina čekanja u predsoblju književnoga doma. I nakon što se poveći broj članova izdvojio i osnovao novo društvo. Sukladno vremenu u kojem živimo. I ljudskim karakterima koji se mijenjaju kao stara, iznošena roba.

......

Gazda Franjo B. odavno je već ugasio građevinski obrt. Pregazilo ga je vrijeme i tuđi lopovluci. Na kraju svega, uredno je isplatio radnike i zaključio im radne knjižice.

Vlastita potraživanja i ljudsku dobrotu nikada neće naplatiti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.