četvrtak, 15. travnja 2021.

Ivančica Tomorad | Jelena Stanojčić: "Kad oluje utihnu"



Zaustavi u vremenu sretne osmijehe… i sačuvaj trenutak za vječnost

Naslovljena „Kad oluje utihnu“, ova zbirka poezije autorice Jelene Stanojčić pršti od života i ljubavi. I od mudrosti koja nam dolazi kao dar zrelosti; u paketu s borama, nemoći, utišanim hormonima; dar koji će nam malo nadomjestiti mladost i neiskustvo. Teme koje se isprepliću kroz ovu pjesničku zbirke od šezdeset lijepih pjesama su ljubav, starenje i pjesma.

Ljubav kao vječna ljudska čežnja. Ljubav koja oplemenjuje naše živote u svim životnim razdobljima i daje smisao svemu, najčešći je pjesnikinjin motiv i zato je ova lirika namijenjena svima. Ljubav prema svim ljubavima koje su ušle u njezin život ili to nikad ni nisu; ljubav prema radosti života, prema darovima koji su nam darovani. „Ima ljubavi koje su otporne na sve“, reći će Jelena Stanojčić u jednoj od najboljih svojih pjesama,“ „i traju poput beskrajnog zagrljaja“. One nikad ne prestaju.

A neke pak ljubavi zaslužuju šutnju. Neke su pak posrnule pod teretom riječi koju je najteže izreći (složio bi se i Gibonni), a to je riječ oprosti.

Mudrost je dar koji donosi mir jer prihvaćamo da se ljudi teško mijenjaju, da odlaze i ne vraćaju se, da je čovjek sam sa sobom; da znamo malo. I tu ima stihova za pamćenje: „Ni jedna lijepa riječ/ Ne može izaći velika iz kuće ega“. Događa nam se da „Neki bliski ljudi ponekad izgube uši pa nas ne čuju“ - na drugoj su frekvenciji - i to nas ispunjava tugom. Zrelost, ono vrijeme kad minu najžešće oluje, kad utihnu, ipak je još uvijek vrijeme pritajene čežnje da će još jednom neki bljesak strasti obasjati naš život, da život još skriva iznenađenje koje će nas na trenutak učiniti ponovno mladima i sretnima i zaljubljenima. Nemilosrdna dijagnoza starosti najiskrenije je postavljena u pjesmi „Kad ljudi ostare“ /“Stari ljudi ne pričaju više o unucima/ Djecu su potisnuli/ Oni se bave sami sobom“. No, humor uvijek pomaže. I u našem strahu pred starosti i nemoći, bespomoćnosti. Tješi li nas leptirovo trajanje? „Učim se trajati/ Bar dvostruko duže“. Riječi su važne i kad su neizgovorene; konačno, po autoričinoj definiciji: „Čovjek je - onaj od riječi“. A mi ljudi „krhka smo bića u olujnim vremenima“ („Kukoljni dani“). Tako je to u životu.

Od pjesnika ostaje stih („Ponore nitko ne može ispuniti srećom“.); onaj jedan koji pamtimo jer smo se u njemu prepoznali ili smo ga prepoznali kao univerzalnu istinu. Mislim da je po tome pjesnik dobar i velik; pretočio je svoju misao u istinit stih, u poruku koju prepoznajemo. Jelena Stanojčić poznaje to umijeće sublimacije životnih istina. Ipak je u njezinim pjesmama više mira i radosti, nego tuge i tjeskobe; više tihe životne sreće i uživanja u malim stvarima („Oda kavi“).

U zbirci neke pjesme govore o pjesničkom stvaranju („Sanjam da letim“, „Spasi me napasti od pjesme“, „Pjesma ko izazov“). Pjesme se pišu u zanosu nadahnuća, ali zahtijevaju od pjesnika i energiju i znoj. „Spasi me napasti od pjesme“, reći će autorica u naslovu; zarobljena idejom od koje treba izgraditi stihove prikazujući pjesničko stvaranje kao zatočeništvo riječi koje boli i daruje.

Iako nema problema s vezanjem stihova rimom, sigurnije i jače Jelena Stanojčić djeluje kao pjesnikinja slobodnoga stiha s jakom i iskrenom porukom koja nikad nije površna ili ishitrena, a rijetko je tek efektna dosjetka. Ta poruka uvijek donosi životnu mudrost i nosi dublje značenje. U pjesmi „Sretne oči“ reći će autorica svojem fotografu: zaustavi u vremenu sretne osmijehe… i sačuvaj trenutak za vječnost. To isto čini ona svojim stihom; zaustavlja u vremenu trenutke za vječnost i čini to majstorski.

Ivančica Tomorad, prof.

Naklada: Hrvatski sabor kulture

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.