Milan Novak | Lana Derkač Šalat: Ugovor s prašinom

»Prijeći u međuprostor i međuvrijeme«
Lana Derkač Šalat: UGOVOR S PRAŠINOM /IZBOR IZ POEZIJE/
(JU Ratkovićeve večeri poezije; Bijelo Polje, 2017.)

Lanin pjesnički svijet započinje mnogo prije početka našeg vremena, puno prije rođenja bogova. Vjerojatno i prije rođenja Zemlje. Motivi kojima prožima pjesmu nisu samo motivi. U njenim riječima ožive i postanu kreatori priče. Postanu vizionari i najavljuju sami sebe. Njena poezija odabere Kiklopa, Orfeja, Šivu, Dioniza, Pandoru, jahače Apokalipse, izabere Evu i kroz nju iskaže najosobnije želje i odnose. Dotakne se Gangesa, Yucatana, Troje, Oriona, putuje svuda, putuje kao e-mail i s njim otkriva načine prijenosa neuobičajenih običnosti. Većina autoričinih razmišljanja odnosi se na odnos između dvije osobe, najčešće se radi o monologu dijaloga. Ponekad govori kroz kišni pljusak, ponekad kroz samoću. U neuhvatljivim pahuljicama praha pronalazi prostor za dijalog. Zanimljiva su Lanina posuđivanja Aladina i njegovog tepiha, Petra Pana. Likovi iz bajki postaju nosioci poruke, kao mediji, e-mail ili sms.

Različitost, kako Lana Derkač Šalat povezuje prostore, kako u jednu tvorevinu postavi zrno pijeska, uho igle, balerine, vojnike Dalekog istoka, Južnu Ameriku, postane zabavna i ta razigranost mogućeg u nemogućem te kao čitatelja obuzme. Mjestimično je njeno pisanje toliko neposredno i otkriveno da čitatelja zavede u nepažnju. Uskoro spoznaš da je stepenište po kojem s lakoćom hodaš zapravo labirint iz kojega nije moguće izaći sa stopalom već jedino s mišlju. Iako si ne znaš točno objasniti sve slike, listaš dalje i neke poveznice se same nametnu, povežu se kao sinapse. Spretnost, gotovo drskost, kad s motivom plastične boce vode diskutira o smrti, otvara nove i nove prostore. Autorica personificira pojmove, kao na primjer mir i kroz njih govori o nama, ljudima, kako se ponašamo s njima. Ili uspoređuje dan s vlati trave i sa zgradom s nosećim zidovima. Takve pjesničke slike snažno prelaze predstavljivost, zbog toga u njima vlada širina uma i beskonačan prostor imaginacije.

Na kraju čitanja ustanoviš da nisi ne razumio, ne dokučio već se naprosto povezao s metafizičkim pjesničkim prostorom. S prostorom za kojeg znaš da u stvarnosti ne postoji, ali ga osjećaš kao još jedan svijet između korica koje si upravo zatvorio. Teško je dokučiti kolike udaljenosti je moguće smjestiti u tako tanak prostor. Prožme te osjećaj kao da si upravo okusio međuprostor, spoj realnosti i nerealnosti sadašnjosti, prošlosti i budućnosti istovremeno. Vjerujem, kako je autorica željela baš to rasprostrti.