Ivo Mijo Andrić | Žarko Milenić: Bolje da nestane

Vedra pripovijest BH obitelji
Žarko Milenić: BOLJE DA NESTANE, roman, 'Draslar', Beograd

Ne sjećam se kada sam pročitao tako zanimljiv i duhovit roman, i takav splet autobiografskih priča, kakve je pod naslovom Bolje da nestane, napisao i objelodanio bosansko-hercegovački i hrvatski književnik Žarko Milenić. Ni tako upečatljivu mono–dijalošku prozu koja plijeni literarnim i leksičkim šarmom i veže čitača da, bez prekida, prouči knjigu od prve do posljednje 286 stranice.

Kad sam završio čitanje bio sam nostalgično tužan i gotovo pa nesretan. Ne zbog srce-parajućeg sadržaja romana jer on takvu radnju nema, već zbog činjenice da je s posljednjom stranicom došao kraj druženju sa štivom koje nudi toliko razloga za razne vrste smijeha da ih sve ne mogu pobrojati i sagledati zdravom čitalačkom logikom. U paleti zdravo-humornih razloga za smijeh teško je izdvojiti one situacije i momente koji izazivaju vedar osmijeh, od onih koje proizvedu ganuće do suza. Na trenutak radosnih, a malo kasnije i žalosnih zbog - čas komične, čas nezavidne pozicije u kojoj se sam pisac nalazio od svoje rane mladosti do današnjeg vremena.

Žarko Milenić troši posljednje godine petog desetljeća života. To je dovoljno preminulog vremena za sakupljanje bogatog znanja i životnog iskustva. Ali, on nije stao na tome faktu, već se upustio u dodatno akumuliranje znanja na doktorskom studiju u Moskvi. Ne zato što mu to znanje i dokazi o njemu nedostaju u osobnoj biografiji, već zbog nužne potrebe da potvrdi vlastiti intelektualni identitet pred nevjernim Tomama koji mu zbog jala, i tko zna sve čega drugoga, nisu omogućili da radi ono što najbolje znade i tako osigura egzistenciju za sebe i porodicu na kućnom pragu. Nema ništa gore za vrijednog i pametnog čovjeka od toga da mu neupitne vrline postanu smetnjom za ostvarenje elementarnog ustavnog i zakonskog prava na rad u zemlji kojoj je dao puno više od drugih koji to pravo realiziraju bez ikakvih poteškoća i problema.

Također, nema ništa poraznijeg za jedno društvo ili državu od toga da ne može ili ne želi osigurati bilo kakav posao za ljude koji u njoj imaju krov nad glavom i kojima je potrebno samo obično zaposlenje da u njoj ostanu do kraja života. A takvo je društvo i država čije osobne isprave ima književnik Žarko Milenić. Zapravo, on ima legalne osobne isprave dvije susjedne države, ali jedna ga je od njih (Hrvatska) s lakoćom odbacila, a druga domicilna (BiH) nije prihvatila. Baš zbog tog usuda i prijekog suda morao je otići u treću daleku državu Rusiju i njoj potražiti kakvu - takvu sreću.

Kad se pročita roman Bolje da nestane, tada se dobije potpuniji uvid u prošlo i sadašnje vrijeme njegovog glavnog junaka i naratora ove romaneskne priče. Sve ono što ga je u životu pratio od malih nogu, na određeni način prati ga i danas. S manjim razlikama i oscilacijama koje ne remete zadanu fabulu romana i dramatski režiranu zbilju. Kako će se stvari odvijati u budućnosti to ne zna ni glavni akter, a još manje stvarni glumci i statisti koji su spleteni oko njega i njegove zagonetne sudbine.

Književnik Žarko Milenić iskren je, vrijedan i, nadasve duhovan i duhovit čovjek. Zaljubljen je u knjigu od kad je naučio prva slova, i od te ljubavi ne odvaja se duže od pola stoljeća. Ma što da je u životu radio, a radio je razne fizičke i intelektualne poslove, od kopača kanala do urednika važnih književnih časopisa u dvije gore spomenute države, bio je iznadprosječno uspješan. Svi su to mogli vidjeti, osjetiti i pročitati, od njegovog pokojnog oca, žive majke i braće, do poslodavaca za koje je obavljao manualne i intelektualne poslove. Sve mu je išlo od ruke, osim majstorluka za koga, kako narod kaže, nije imao žicu. Taj genetski nedostatak mu je rano uočio otac i nije mu to do kraja svoga života mogao oprostiti. Zbog njega mu je zadavao samo pomoćne poslove i nije mu pružio, ama baš nikakvu priliku za učenje meštarske struke. Ni kao dunđer-majstoru, a kamo li meštru od zanata. Zapravo ga je od toga odvraćao, tvrdeći da mu nedostaje talent. A talent se, kao i sve drugo, upornim radom može razviti do neslućenih granica. U to sam se minulih desetljeća i sam uvjerio.

Iako je najstariji sin, ni majka nije pokazivala dovoljno razumijevanja za njegovu inferiornu poziciju u obitelji. Njoj je od svega bila najvažnija poslušnost u obavljanju kućnih poslova, jer dva mlađa sina nisu joj u tome bila od velike koristi. Srednji je rano ostao bez noge i imao je poštedu u svemu, a najmlađi je, ionako, zbog velike razlike u godinama bio kućni mjezimac. Sve što je trebalo odraditi, zbog naglašenih fizičkih predispozicija i čeličnog zdravlja, palo je na njegova pleća. I noge, koje su bile dovoljno brze. I ruke, koje su bile dovoljno jake. I glava koja je bila dovoljno mudra. Za svaki posao, samo ne za onaj od zanata. Za to je bio zadužen otac, koji se u sve razumio i koji svoje znanje i umijeće nije na sinove prenosio. Ne dao Bog da se ta tradicija nastavi i da ga neki od sinova u tome pretekne. Sličnog je stava bila i majka, koja je uspostavila strogu podjelu poslova i radila je ono i onako kako je samo njoj pasalo. Ni gram teže od toga. Ni pedalj bliže k sebi.

Stroga pravila u obitelji i roditeljski radni egoizam, dovode ponekad do takvih antagonizama koji se ničim ne mogu popraviti. Ni novcem, koga ionako nema, ni ljubavlju koja nije pravilno raspoređena i koja se pruža onima koji je ne zaslužuju, a uskraćuje drugima kojima nedostaje. Tako je to u mnogim kućama u kojima se ne zna gdje je glava, a gdje su noge i ruke.

Sve je to godinama snimao, pamtio, analizirao, secirao i pokušavao shvatiti i prihvatiti narator ove tugaljivo-humorne bosansko-hercegovačke priče. Od braka između Hercegovca i Bosanke može biti gori samo brak između Bosanca i Hercegovke. Jednako tako – od braka između Srbina i Hrvatice u predratnom vremenu može biti gori samo brak između Hrvata i Srpkinje u ratnom i poratnom periodu. Kako god okrenete i kako god zavrtite ovu b-h i s-h sagu, uvijek će te doći do istog ili sličnog rezultata i zaključka. Razumije se, naravno, da ima i časnih primjera koji ne podliježu ovoj nepisanoj zakonitosti i pisanoj nezakonitosti.

Kako bilo da bilo, pisac ove, gotovo tristo-stranične priče, na svoju i druge mu bliske obiteljske i susjedske sudbine, svjestan vlastite nemoći, gledao je iz jedinog mogućeg ugla. Onog duhovitog, ali do srži realnog. Pritom se nije stavio ni na čiju stranu. Čak ni na svoju, iako je za to imao svu silu razloga i valjanih argumenata. Umjesto očekivane pobune, on je šutio, kako bi se reklo – mučao i radio. Rasprava i svađa nije mu donosila ništa, i u startu ih je isključio kao sredstva borbe za vlastita prava. Umjesto tih prava prihvatio je obaveze, jer mu je to bilo lakše i manje opasno. Kompromis i staro narodno pravilo „Veži konja gdje ti aga kaže“ bilo je najbolje rješenje u danoj situaciji. Mogao je on ponekad posegnuti i za ovo vremenskim reformiranim pravilom: „Veži agu gdje ti konj kaže“, ali tko zna kako bi to u samoupravnom društvu bilo shvaćeno i da li bi uopće bilo prihvaćeno.

Umjesto borbe isukanim verbalnim sabljama i priručnim kućnim alatima, koji se u takvim prilikama često praktično primjenjuju, on se opredijelio za upotrebu naučenih stilskih figura kao moćnih sredstava za čuvanje vlastitog fizičkog i duhovnog integriteta. Ironija, sarkazam, metafora, alegorija i drugi knjiški izrazi sa prikrivenim značenjima, korišteni su za samoobranu. Ponekad glasno, nekad poluglasno, a najčešće prešutno. Onako u sebi i za sebe, tek da se ispere gorčina nepravde i neumjerene roditeljske riječi pokude i uvrede. E, baš tu se ogledala humorna strana sraza oca, majke i sina. I tu se mogla i može pročitati sinovljeva intelektualna nadmoć i roditeljska umna inferiornost. Tu nastaju smiješni zapleti i raspleti, koje narator znalački vodi, ostavljajući čitaču širok prostor za smijeh od uha do uha i za vedrinu kakvu je teško naći u sličnim djelima drugih autora. Kako kod nas, tako i u svijetu. A toga danas treba više nego ikada, jer su oružja i zlo prognali vedrinu u pogledima i utišali smijeh na ljudskim licima. Ovaj roman nudi izobilje takvih prilika za smijeh i ne bi ih trebalo, ni za živu glavu propustiti. Hoću reći, kako ovu knjigu treba tražiti dok je ne nađete i pročitati od prve do zadnje stranice, bez prekida i bez bilo kakve zadrške.

Iz nje će te doznati kako je sve bilo, a nije trebalo ni moralo tako biti; kako se dijelilo ono što nije trebalo dijeliti, a nije se dijelio ono što je trebalo; kako su tri generacije u istoj kući, koje su u nju došle iz različitih smjerova, sličnije rogovima u vreći nego obiteljskoj sreći; kako djeca ispaštaju ono što roditelji ne opraštaju; kako provincija živi u centru grada, a centar u provinciji i kako dva i dva nisu uvijek četiri, već jedan manje ili više od toga. Razumljivo da ovdje nije u pitanju matematika već, prije i poslije svega, maternji jezik učen i naučen do pola od majke, a od pola od oca.

Sjajni dijalozi i blistavi monolozi daju ovom štivu leksičku glazuru kroz koju će čitači sve vidjeti, sve raspoznati i pronaći sebe i svoje u kući, ili pak druge u bližoj rodbini i bliskom susjedstvu. Svatko od nas ima svoje komšije Talaje i svi živimo u nekim Bukačima koji se čuju i kad su najtiši. Milenićeva rečenica koju sam izgovara, ili je drugima stavlja u usta, kratka je i jasna. Ona nosi izravnu poruku ili se poruka može iščitati između redova. Njegova je leksika bogata narodnim izrazima koji se koriste u svakodnevnoj komunikaciji. Pa i kad se u njoj pojave pogrdni izrazi, oni su u svemu krotki i odmjereni. U svakom slučaju, nisu uvredljivi i ne navlače mržnju druge strane.

Svoju poziciju naratora autor ne koristi da bi bilo šta izmijenio u realnim međuljudskim odnosima. On piše o onome što se zbilo i kako je bilo. Ne uljepšava ono što je ružno, niti ruži ono što je lijepo. Milenić jednostavno prepisuje odigrani kućni scenarij svakodnevnog života, svjestan da se to nekim akterima neće dopasti jer otkriva njihove karaktere i tajne koje bi rado ponijeli u grob. Ali takva je pozicija pisca kad piše o zbilji, bez retuširanja tragova njezinih dječjih bolesti izazvanim malim i velikim boginjama. Ili pak staračkih bora koje se vide na svačijem licu nakon porinuća u srednje godine života.

Za sve to se piscu i knjizi mogu uputiti samo iskrene pohvale. I poželjeti mu da što prije napiše treći dio svoje zanimljive i poučne obiteljske, ali i osobne sage.

Ako mu se bilo što može sugerirati u tom novom spisateljskom poslu, jeste da nastavi započetim putem te da, po mogućnosti, višestrukim čitanjem napisanog štiva, izbjegne ponavljanje nekih događaja, situacija, opisa i sudbina svojih brojnih likova. Toga ima u završnom dijelu knjige Bolje da nestane.

Po skromnom mišljenju ovog prikazivača, toj praktičnoj naslovnoj izreci Bolje da nestane spomenuto ponavljanje i preklapanje treba ubuduće izbjeći logičnim nastavkom… Nego da ostane. Ako se bude radilo neko novo izdanje ove knjige, što bi svakako zbog njezine neupitne vrijednosti trebalo učiniti, tada se taj višak riječi može s lakoćom ukloniti ili zamijeniti nekim originalnim sadržajima. To je dobronamjerna prikazivačeva preporuka koja se može, ali i ne mora uvažiti. Jer, knjiga je i s njom i bez nje, za svaku pohvalu. I čitanje, u svakom slučaju.